Rat koji ne prestaje: zašto navijači Lazija, Valencije i Manchester Uniteda žele isto – odlazak vlasnika?

Nije lako izabrati najeklatantniji slučaj, ali ipak treba izdvojiti rat tifosa Lazija i vlasnika Claudija Lotita, koji doduše ima već dugogodišnji background, ali je zapravo eksplodirao u završnici prošle sezone. Nakon što im je iscurilo strpljenje zbog očajne kadrovske politike, rasprodaje najboljih igrača, promašaja u prijelaznim rokovima (a posebno sve većeg zaostajanja za susjedima iz Rome), fanovi Orlova su se odlučili za konačni iskorak, te već mjesecima bojkotiraju domaće utakmice svoje momčadi. Od nekadašnjih 20-ak tisuća pretplatnika ostalo ih je oko deset posto, susreti na Olimpicu – divu kapaciteta 70.000 – igraju se pred ukupno 4-5 tisuća svjedoka, otužno ozračje umnogome podsjeća na ono iz vremena post-korone. A i kad su jednom stavili moratorij na štrajk, u finalu Kupa, odigranom upravo u Rimu, poraz od Intera bio je poput soli na ranu.

Upravo zato je poseban apsurd to što je u tako nemogućoj bezizlaznoj situaciji (jer je sukob navijača i Lotita nerješiv, nema kompromisa), Lazio sjajno otvorio sezonu s Rinom Gattusom, štoviše, u jednom trenutku zauzeo i vodeće mjesto u poretku! Međutim, čak ni to ništa nije promijenilo odnos tifosa i Lotita, povratka na tribine neće biti dok kontroverzni vlasnik ne proda svoj većinski paket dionica.

Istovremeno kao u Laziju, rat navijača i vlasnika bukti u dva španjolska prvoligaša. Nekadašnji šampion i finalist Lige prvaka, Valencia, proživljava agoniju već nekoliko sezona, opet je čeka teška borba za goli opstanak sa vrlo neizvjesnim ishodom. A krivca za sve navijači Šišmiša pronašli su u singapurskom tajkunu Peteru Limu, koji je, prema njihovim navodima, pretvorio Valenciju u trgovačko društvo koje služi isključivo za preprodaju igrača, u suradnji s najpoznatijim europskim menadžerom Jorgeom Mendesom. Sve se to, da drama bude simboličnija, događa u sezoni u kojoj se Valencia oprašta od svog legendarnog stadiona, te na ljeto seli na Nou Mestallu, prekrasnog diva sa 70.000 mjesta koji je koštao 350 milijuna eura. Možete zamisliti kako bi bilo groteskno da Valencia preseli u tako glamurozno zdanje i igra u – Segunda division! A to je, gledajući iz aktualne perspektive, posve realan scenarij (iz noćne more).

A baš je pitanje stadiona bila kap koja je prelila čašu u drugom sudioniku La Lige, Rayu Vallecanu. Istina, antipatija navijača kluba iz madridske radničke četvrti prema vlasniku Raulu Martinu Presi ima dugu povijest, ali je sve puklo baš kad je Rayo ostvario najveći uspjeh u povijesti (finale Konferencijske lige). No, navijačima ni to nije zamaglilo oči pred evidentnom činjenicom da je Presa namjerno potpuno zapustio njihov stadion Vallecas, koji je pravi simbol i znak identiteta ovog dijela na periferiji metropole. Tako je ovog ljeta stadion ostao bez licence zbog prevelikih sigurnosnih nedostataka, čak i elementarnih, banalnih problema s električnim instalacijama, protupožarnom zaštitom, higijenskim uvjetima… Presu su, logično, optužili da je sve napravljeno sa ciljem da se Rayo preseli u neki drugi dio Madrida, nešto u stilu NBA franšiza, što je za njih, jasno bilo totalno neprihvatljivo. A kad je, nakon prisilnog igranja domaćih utakmica na stadionima susjednih Leganesa i Getafea (pred mizernim brojem gledatelja) Rayo opet dobio zeleno svjetlo i vratio se doma, navijači su utakmicu s Athleticom prekinuli zasuvši teren lopticama i papirnatim avionima, sve uz poruku s transparenta "Presa odlazi"! Uglavnom i ovo je, isto kao i u Laziju i Valenciji, primjer slučaja koji nema sretnog rješenja.

U Francuskoj istovremeno bukti i ista vrsta rata navijača Strasbourga i vlasnika iz konzorcija BlueCo, koji očito doživljavaju ovaj klub kao najobičniju filijalu i servis svog Chelseaja. Najpoznatiji primjer zbio u siječnju, kad je trener Liam Rosenior, nakon sjajnih rezultata na kormilu Strasbourga, jednostavno prekomandiran na Stamford Bridge nakon smjene Enza Maresce, iako je Talijan samo par mjeseci ranije osvojio naslov svjetskog klupskog prvaka. Zanimljivo da su se u tom prosvjedu s Francuzima solidarizirali i navijači Chelseaja, kojima se također smučio ovaj način upravljanja (cinici bi dodali: nisu tako mislili kad ih je preuzeo Roman Abramovič, pod skoro istim okolnostima…)

A kad smo već svratili na Otok, naravno da je za kraj neizbježno spomenuti i najduži spor koji traje, evo već više, od dva desetljeća, točnije, od 2005. godine, kad je obitelji Glazer kupila Manchester United na prilično perfidan način, zvan leverage buyout, što pojednostavljeno znači da su posudili astronomsku svotu za preuzimanje Crvenih vragova, a onda sav dug od 525 milijuna funti prebacio izravno na teret kluba. Poznata je bila reakcija navijača, koji su u znak prosvjeda osnovali novi F.C. United of Manchester, a na Old Traffordu počeli nositi zeleno-žute šalove, u originalnim bojama kluba koji je osnovan pod imenom Newton Heath 1878. godine… Sukob je eskalirao 2021., kad su Glazeri bili u skupini pokretača inicijative za osnivanje Superlige, pa su navijači upali na teren uoči utakmice s Liverpoolom.

Svi ovi slučajevi (a ima ih sve više) mogu se svesti pod zajednički nazivnih: sudar navijačke emocije i lojalnosti prema klubovima s jedne, te goli interes kapitala s druge strane. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, nema nikakvih dvojbi da će takvih Armageddona biti sve više.