Totti, Keane, Terry, Casillas, Raul, Maldini… Kako su legende postale nepoželjne (i višak) u vlastitim klubovima

Francesco Totti je možda ipak primjer numero uno u ovoj storiji iz puno razloga. Ne samo legenda, kapetan, nego i simbol identiteta Rome, kakav su prije njega imali Bruno Conti, Beppe Giannini, Agostino di Bartolomei. Za navijače Vučice uvijek je bilo svetinja da njihov zaštitni znak bude "romano e romanista", dakle, Rimljanin i rođenjem navijač svog kluba. Totti je ispunjavao sve uvjete, uz to je bio i svjetski prvak, a po mnogima i najbolji talijanski nogometaš svih vremena. Svoju karizmu nabildao je i time što je svih 25 godina svoje karijere proveo u matičnom dresu, a pritom odbijao i Milan i Real Madrid, žrtvujući tako tko-zna-koliko osvojenih trofeja, možda i Zlatnu loptu. No, kako je sam uvijek isticao, provesti cijeli svoj igrački staž u žuto-crvenom dresu vrijedilo je više od svih milijuna, pehara i priznanja kojima je mogao okruniti svoju karijeru u klubovima većim od Rome.

Tim više je i njega, ali i navijačku vojsku zabolio način kojim je otpisan iz svog kluba u završnoj sezoni ugovora, kad ga je ignorirao tadašnji vlasnik Pallotta, a trener Spalletti prikovao na klupu za pričuve, poklanjajući mu minutažu na kapaljku, uvodivši ga u samom finišu. Zauvijek će ostati upamćene dvije utakmice: protiv Torina, kad ga je, ponižavajuće, uveo u 88. minuti kod 1:2, da bi on u tih nekoliko minuta nastupa zabio dva pogotka za 3:2, rasplakavši i tv komentatore i publiku. Još više suza bilo je i u potresnom oproštaju u utakmici s Genoom na Olimpicu, koja je u ovih devet godina (da, toliko je prošlo) stekla mitski status. Zanimljivo, ni sljedeći vlasnik, Friedkin, nije iskazao naročiti interes za suradnju s Il Capitanom, ponudili su mu da bude ambasador kluba u aktualnoj dugoj proslavi 100. rođendana Rome, ali on je to odbio jer nije želio "glumiti maskotu".

Za razliku od Tottije, Roy Keane svakako nije ostavljao dojam pristojnog, finog dječaka iz susjedstva, zar ne? Također, veliki vođa Manchester Uniteda nije ni domaći, nego Irac iz Corka, ali je u 12 godina na Old Traffordu stekao image nedodirljivog lidera, istinskog fajtera čiji je modus operandi, realno, vrlo često izlazio iz sportskih okvira. Ali baš time je u očima fanova Crvenih vragova stekao još veću karizmu te uživao zaštitu sir Alexa Fergusona. Uglavnom, Keane je igrao svoju oproštajnu sezonu za United, dakle, rastanak se trebao dogoditi na kraju prvenstva, Međutim, sve je puklo već u studenome, nakon poraza od Middlesborougha s 1:4, kad je u intervjuu za MUTV Roy u svom stilu, bez političke korektnosti brutalno vrijeđao suigrače, posebno Rija Ferdinanda, Fletchera, O'Sheu, Smitha, Richardsona… Zapravo skoro sve. Sam Ferguson je stavio veto na taj intervju koji nikada nije objavljen na klupskoj tv, stekao se dojam da je jedva dočekao isprovoricati sukob i samo par dana kasnije postignut je dogovor o sporazumnom raskidu ugovora. Keane će kasnije priznati svoju krivicu zbog, blago rečeno, karaktera žestokog momka, međutim, odnos s Unitedom se nikada više nije sanirao.

Tek nešto blaži slučaj dogodio se Johnu Terryju, liku sličnog karaktera, u Chelseaju. Na isteku posljednjeg ugovora očekivao je da će mu biti ponuđen novi. No, od kluba je dobio odgovor "čekamo što će reći novi trener". Prgavi John nije imao strpljenja, te je odlučio – završiti karijeru.

Jednako razočaranje doživio je i Steven Gerrard nakon 17 godina u Liverpoolu, doduše, njemu je (2015.) eksplicitno rečeno da neće dobiti novi ugovor, pa je svoju sreću odlučio potražiti u Americi, te potpisao za LA Galaxy.

Real Madrid je priča za sebe, jer je u više navrata pokazao manjak zahvalnosti prema svojim asovima (tim više vrijedi dostojan način na koji se rastao s Modrićem). Najpoznatiji primjer je Iker Casillas, čiji je status pukao još kad ga je tadašnji – i sadašnji – trener Jose Mourinho optužio kao špijuna i izdajicu koji diskretne stvari iz svlačionice doslovno prodaje novinarima. Bio je to samo početak duge agonije, koja će potrajati još dvije godine nakon odlaska Portugalca, u kojima je legendarni čuvar mreže bio u vlastitom klubu kao strano tkivo sve do selidbe u Porto u zalazu karijere. Ipak, nelogičnije je da Kraljevski klub nije iskazao respekt prema svom lideru koji je po svemu, od majstorstva do ponašanja, zavrijedio samo duboki naklon. Na Bernabeuu je proveo 16 sezona, upisao rekordni 741 nastup, osvojio šest La Liga, tri Lige prvaka, postigavši 323 gola (u trenutku odlaska bio je najbolji strijelac u povijesti Los Blancosa, kasnije će ga preskočiti Ronaldo i Benzema). Upravo spomenuta dvojica, plus Gonzalo Higuain, bili su krivci što je Raul u svojoj posljednjoj sezoni (2010.) za Merenguese bio totalno marginaliziran. A kada je na kraju te priče porazgovarao sa novim trenerom (opet Mourinho!) shvatio je da je ovo poglavlje završeno, sam je rekao "osjetio sam samo jednu želju – pobjeći što prije". I to je napravio, otišavši u Schalke.

Počeli smo s Talijanom, pa ćemo ovaj popis legendi i završiti u istoj zemlji, ali u primjeru koji nudi puno više gorčine. Jer, Paolo Maldini je bio u Milanu isto što i Totti za Romu, s tim što je, jasno, osvojio neusporedivo više (sedam titula prvaka Italije i pet Liga prvaka). No, za razliku od rimskog totema, koji je u svojoj posljednjoj utakmici doživio ocean ljubavi na Olimpicu, Maldini je u onom počasnom krugu na San Siru – izviždan! Naime, još otprije bio je u sukobu s Ultrasima sa južne tribine koje je često kritizirao, a oni su mu u završnoj predstavi preko transparenta poslali poruku "Za sve utakmice i trofeje – beskrajno hvala, ali nisi imao dovoljno poštovanja prema onima zahvaljujući kojima si se obogatio."

Uglavnom, zahvalnost i poštovanje prema onima koji zaslužuju pristojniji odnos svojih poslodavaca odavno su postali virtualni pojmovi. Naravno, ne samo u nogometu, zar ne?