Zidaneov krug se zatvara: 20 godina nakon Berlina protiv Italije počinje najvažniju utakmicu svoje trenerske karijere

Igrao se produžetak s Italijom, utakmica u kojoj su Galski pijetlovi dominirali i pravim čudom bilo je samo 1:1. I dok je vrijeme polako curilo prema jedanaestercima, a suparnici branili remi kao da vode, dogodilo se nešto što nitko zapravo nije vidio, jer je lopta bila na drugoj strani terena. Tek skoro minutu kasnije, kad se na ekranima u press loži prikazala scena famoznog nokauta glavom Materazzija, začuo se duboki uzdah šokiranih predstavnika sedme sile na zapadnoj tribini Olimpia stadiona… A slika na kojoj se Zizou pognute glave spušta stepenicama prema svlačionici, prolazeći pokraj izloženog pokala, ušla je u sve antologije sportske fotografije…

Koliko puta smo već spomenuli, život piše romane. Točno 20 godina (i tri mjeseca) kasnije, Zidane će doživjeti domaću premijeru u ulozi izbornika Francuske upravo protiv Italije. Istina, slučajno na drugoj strani neće biti jedan drugi njegov suparnik iz berlinskog finala, Andrea Pirlo, iako je nakratko bio inauguriran za nasljednika Gennara Gattusa, također junaka Italije sa tog SP, nego Roberto Mancini.

"Istina, za mene će to biti posebna utakmica, prva pred našom publikom, igrao sam u Italiji, znam neke igrače, dobro govorim i talijanski…", uz smijeh je prokomentirao još prilikom ždrijeba, vješto izbjegavši nezgodnu temu isključenja u Berlinu, za koji je motiv, kažu, bilo to što je – inače prgavi, nepristojni Materazzi – spomenuo Zidaneovu sestru u prilično bezobraznom, lako shvatljivom kontekstu…

Sudar s Azzurrima, ipak, ima i onu ljepšu, ugodniju stranu, jer će izbornički debi Zizou imati na sceni Stade de Francea, gdje je ostvario svoj životni san: u svom domu osvojio naslov svjetskog prvaka i to kao heroj jednog drugog finala, onog sa Brazilom 1998. godine, kojeg je odlučio praktično sam, sa dva pogotka u prvom poluvremenu (završilo je 3:0), iako je iza te utakmice ostalo puna upitnika, naročito radi slučaja Ronaldo, ali to je neka druga priča…

"Svih posljednjih godina odbijao sam brojne pozive klubova jer sam odavno odlučio – moja jedina želja bila je postati izbornik Francuske, apsolutno ništa drugo me nije zanimalo, nego biti spreman onog dana kad moj prijatelj Deschamps odluči završiti svoj mandat."

Navodno je dogovor o preuzimanju Trikolora postignut u jednom jedinom razgovoru s čelnikom FFF-a (Francuski nogometni savez) u kojem mu je rekao "Predsjedniče, ja znam kako se pobjeđuje". Nije bilo ništa više potrebno, uostalom, Zidaneov trenerski životopis to najbolje govori, makar, s druge strane, voditi klub i reprezentaciju nikako nije isti posao.

Tako se sve znalo odavno, iako je prilično impresivno da se Zidane zaista nije želio dalje baviti trenerskim pozivom, zaista neobično za čovjeka koji je jedini osvojio tri Lige prvaka zaredom (2016., 2017., 2018.), na klupi Reala, plus još dvije La Lige, UEFA Superkupa i naslova svjetskog klupskog prvaka. Da, čak ni novi poziv Reala nije ga uzdrmao u toliko čvrstoj odluci da zasjedne na klupu svojih Bluesa. Pet godina je, eto, prošlo otkad je stavio moratorij na svoju karijeru. I strpljivo čekao. Kako je sam ispričao, cijelo to razdoblje nije stajao skrštenih ruku, kaže da je odgledao više utakmica nego ikada u životu. Tijekom nedavnog Mondiala oglasio se samo povodom rasističkih skandiranja na račun reprezentativaca Francuske, objasnivši da je on porijeklom Alžirac odrastao u kvartu Marseillea gdje je "bilo mjesta za sve i nitko se nije osjećao kao stranac". Uostalom, njegov sin Luca, iako rođen u Francuskoj, a živi u Španjolskoj, optirao je za Alžir, "u čast svom djedu", branio je njihovu mrežu u sve četiri utakmice na Svjetskom prvenstvu…

Zidane je najavio kako će njegova Francuska imati drugačiji stil od one koju je 14 godina vodio Deschamps, njegov kapetan iz generacije svjetskih prvaka, ali tek treba vidjeti što to precizno znači. I prije nego je počeo ovu avanturu, Zinedine je već član elitne ekipe od točno 11 igrača, koji su osvojili Svjetsko prvenstvo, Ligu prvaka (kao član Juventusa) i Zlatnu loptu. Naravno, to je samo jedan od fascinatnih podataka koje je dosad uspio dosegnuti u svoje dvije karijere, igračkoj i stručnoj. Sad ima još jedan izazov, makar on sigurno nikada to neće potvrditi kao svoj cilj, a to je pridružiti se Deschampsu, Mariju Zagallu i Franzu Beckenbaueru, tercetu divova koji su postali svjetski prvaci i kao nogometaši i kao izbornici.

Sin Smaila, berberskog Alžirca (riječ je o starosjedilačkom narodu sjeverne Afrike, ima ih oko 70 milijuna) koji je u Marseilleu radio kao noćni čuvar magazina i kućanice Malike, definitivno je simbol današnje Francuske i modela integracije, koji je (pre)često imao i sasvim drugačijih primjera. Stoga će i ova njegova nova misija imati poseban karakter.