Klupa talijanske reprezentacije više nije tako poželjna, oni najbolji nisu spremni na neuspjeh

3. travnja, prije otprilike tri i pol mjeseca, Gennaro Gattuso podnio je ostavku i Italija je do jučer tražila novog izbornika. Brojna velika trenerska imena u tom su se razdoblju spominjala kao potencijalni kandidati, ali do dogovora nije došlo. Talijani više ne mogu čekati, bliži se i Liga nacija i na kraju je odluka pala na Andreu Pirla.

Proces je donekle bio usporen i jer su uz Gattusa otišli i Gabriele Gravina s pozicije predsjednika Talijanskog nogometnog saveza i Gianluigi Buffon kao šef delegacije. Prošlog mjeseca, bivši predsjednik Talijanskog olimpijskog odbora Giovanni Malago izabran je za novog predsjednika Saveza, a ulogu tehničkog direktora preuzeo je Paolo Maldini.

Iako je i do tog trenutka već uspostavljen niz kontakata s brojnim trenerima, nitko se nije posebno približio klupi, novi ljudi u Savezu ubrzali su razgovore, ali su uglavnom nailazili na odbijenice. No i toj priči došao je kraj.

Veliki treneri misle i na svoj renome

Talijanska nogometna reprezentacija više ne spada u sam svjetski vrh i Talijani se moraju pomiriti s tim. Međutim, još uvijek imaju velika očekivanja od svoje nacionalne vrste i smatraju kako mogu (i moraju) do velikih rezultata.

Koliko su ta očekivanja (ne)realna, najbolje potvrđuje podatak da se nisu plasirali na posljednje tri svjetske smotre. Svakoj reprezentaciji može se dogoditi loš kvalifikacijski ciklus u kojem upiše dva-tri kiksa i odmah se uvede u probleme. No tri puta zaredom, to više nije slučajnost ili samo loš ciklus.

2021. godine Talijanima se puno toga poklopilo i uzeli su titulu europskog prvaka na onom COVID prvenstvu koje se igralo diljem Europe, no na prošlom su Euru zamalo ispali u skupini, spasio ih je pogodak Zaccagnija na kraju neshvatljivo duge sudačke nadoknade protiv Hrvatske. Nakon toga odmah ih je izbacila Švicarska.

Igrači koji su godinama bili nositelji igre talijanske reprezentacije i predstavljali njen identitet, već su se davno oprostili, a današnja selekcija nema onih istinskih zvijezda i velikih igrača kakve je Italija kroz povijest imala. Kada na to dodate očekivanja javnosti koja su uvijek najviša, jasno je zašto nije lako pronaći veliko trenersko ime koje bi se upustilo u ovu avanturu. Samo posljednjih dana spominjali su se i Carlo Ancelotti i Pep Guardiola, Ancelotti se opravdao angažmanom u Brazilu, a Guardiola se želi posvetiti obitelji. I ranije su u igri bili između ostalih i Conte i Klopp i Mancini, ali ništa od toga nije se realiziralo.

Svi ti veliki treneri možda bi prije preuzeli klupu neke bliskoistočne reprezentacije za ogromnu plaća i niska očekivanja nego Italije gdje će očekivanja uvijek biti ogromna, posao više nego izazovan, a plaća niža. I naravno, ključna stvar, novi neuspjeh s Italijom bio bi udarac na renome, a sam plasman na veliko natjecanje ne bi se vrednovao kao veliki uspjeh jer, koga god u Italiji pitate, ona po defaultu mora biti na svim velikim natjecanjima. High risk, small reward.

Posljednja dva izbornika nemaju veliku trenersku karijeru

Nekada je bila stvar prestiža voditi talijansku reprezentaciju. Najbolji talijanski stručnjaci od Enza Bearzota, Arriga Sacchija, Cesarea Maldinija, Giovannija Trapattonija, Marcela Lippija, Cesarea Prandellija, Antonija Contea, Roberta Mancinija pa sve do Luciana Spallettija sjedili su na klupi ove reprezentacije.

Bili su Talijani spremni prekršiti tradiciju i postaviti stranca na klupu kao prvog i jedinog nakon kratkog mandata Helenija Herrere u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ali nisu uspjeli. Posljednja dva izbornika su veliki igrači, dio bogate talijanske povijesti, ali kao treneri nemaju previše uspjeha.

Gennaro Gattuso na klupu reprezentacije došao je praktički iz Hajduka prije kojeg nije imao neke posebne uspjehe izuzev dobrog razdoblja u Napoliju, a klupu reprezentacije napustio je u suzama nakon što je od Bosne i Hercegovine ispao u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

Sada stiže Andrea Pirlo, još jedna igračka legenda, ali i još jedan trener koji se ne može pohvaliti nekim posebno dobrim rezultatima u toj ulozi. Prvi veliki posao imao je u Juventusu kojeg je vodio jednu sezonu, osvojio je Kup, ali u prvenstvu nije ostvari plasman bolji od četvrtog mjesta kojeg je osigurao u posljednjem kolu nakon kiksa Napolija kod Verone. U Ligi prvaka ispao je u osmini finala od Porta.

Nakon Juventusa vodio je turski Fatih Karagümrük s kojim je završio na sedmom mjestu, zatim je u Serie B bio na klupi Sampdorije, nije izborio povratak u elitno društvo, a nakon lošeg starta u narednoj sezoni, dobio je otkaz. Posljednji angažman imao je u Dubai Unitedu kojeg je uveo u najviši rang u Ujedinjenim Arapskim Emiratima završivši na drugom mjestu druge lige.

Nekada ranije, za postati izbornikom talijanske reprezentacije trebale su puno jače reference, no danas su očekivanja morala biti smanjena. Nakon neuspjelih pokušaja dovođenja jednog od već dokazanih imena, odlučili su odigrati na sigurno i kontaktirati čovjeka za kojeg su znali da Azzurre nikada neće odbiti.

Pirlo je bio veliki igrač, jedan od najboljih u svojoj generaciji, baš kao što je i Gattuso bio jedan od najvećih boraca na terenu, ali još uvijek je daleko od statusa velikog trenera.

Eksperiment s Gattusom nije uspio, tek ćemo vidjeti hoće li uspjeti ovaj s Pirlom. Može li baš on biti taj koji će pokrenuti talijansku reprezentaciju i vratiti je u vrh?