Kovačević je platio cijenu, ali ne može ga se gledati kao jedinog krivca

Kada stvari krenu nizbrdo, onda na površinu izlaze problemi. Uglavnom u valovima, neke stvari koje možda nisu primijećene ranije ili koje su ostajale iza zatvorenih vrata, a Dinamo je upravo u takvoj situaciji.

Ako pročitate samo dio "insajderskih vijesti" iz maksimirskih dvora koje se pojavljuju u medijima i na društvenim mrežama zadnjih dva-tri dana, dobit ćete dojam da se ne zna tko pije, a tko plaća. Nije mi namjera provjeravati svakakve tvrdnje koje se javljaju, ima i onih zlonamjernih koje su puštane kroz medije i preko društvenih mreža s ciljem da se iskoristi ova situacija i unese dodatni nemir. Naravno, ima i onih koje su točne i situacija definitivno nije ružičasta.

Uvijek je tako kada dođe do promjene trenera, nitko trenera neće promijeniti ako je sve divno i krasno i ako momčad ima igru, rezultat i savršenu atmosferu. Promjene se događaju kada je situacija suprotna, a Dinamo je već neko vrijeme u krizi igre, rezultata, a Mario Kovačević je potvrdio i da je prije bilo više zajedništva u svlačionici.

Svi za jednog ili?

Upravo to je ono što je posebno zasmetalo. Ok, igrači žele igrati, svi žele igrati, a mjesta je na travnjaku samo za njih 11. Mario Kovačević ima širok kadar, igrače koji su navikli redovno igrati i koji nisu navikli kroz karijeru grijati klupu. U takvim situacijama javlja se nezadovoljstvo i dolazi do narušavanja atmosfere.

Tu nije nimalo jednostavno menadžerirati igračima, potrebno je puno autoriteta i karizme da bi vas i dalje slijedili bez obzira igraju li ili ne. U Dinamu je u prošlosti bilo takvih slučajeva gdje su igrači bili uvrijeđeni i povrijeđeni jer nisu igrali koliko su željeli. Uostalom, dogodilo se to i u Kovačevićevom mandatu, sjetimo se Gonzala Villara koji je na kraju poslan na posudbu, a više niti nije dio Dinama.

Osjeti se i na travnjaku da atmosfera baš i nije bajna. Previše mahanja rukama, raspravljanja igrača međusobno, to nikada nije dobro. Zvonimir Boban je u nekoliko navrata morao silaziti u svlačionicu i motivirati igrače i pružati im podršku što nije neobično, ali je i znak da nešto ne štima.

Ako se na sve to povežu priče o nedisciplini i navodnom tjeranju igrača s treninga, teško je onda govoriti o nekakvoj velikoj igri, zajedništvu na travnjaku i dobrim rezultatima.

Najlakše je po treneru

Kada se govori o rezultatima, trener je tu uvijek prva meta, poznata je ona priča kako je trener odgovoran za rezultat, međutim što je s igračima? Igrači su uvijek zaštićeni i ako momčadi ne ide, najgore što im se može dogoditi je da završe na klupi. A trener? On će dobiti otkaz.

Igrači će preživjeti i pregurati pokoju kritiku navijača i u medijima, ali oni su zaštićeni. Tu je bila i Kovačevićeva krivica, od dolaska u klub pa sve do pred kraj svog mandata, stajao je iza njih i u svakoj prilici ih je branio. Iz dana u dan hvalio je igrače za rad na treninzima, trud, vjerovao im je da će napredovati i biti bolji, ali to se nije vidjelo na travnjaku.

Tek pred kraj mandata znao je priznati kako postoje određeni problemi i da Dinamo ne izgleda dobro. No lavina se već zakotrljala, strpljenje su gubili i čelnici i na kraju je puklo.

Vrlo brzo ćemo vidjeti hoće li se ostvariti Kovačevićeve riječi i momčad se podići. Došla je privremeno u ruke Jerka Leke koji ima zadatak probuditi igrače i dovesti ih u puno bolje stanje nego što su trenutno.

Igrači Dinama, logično, imaju visoko mišljenje o sebi i svojim mogućnostima, tako i treba biti, profesionalci su, dio su momčadi koja je aktualni prvak i koja želi osvojiti sve i ove sezone.

Ali oni sami moraju prepoznavati neke stvari na travnjaku i reagirati. Vidjeli smo nedavno slučaj NEC-a koji je na Maksimiru bio u velikim problemima u prvom poluvremenu pa su na odmoru dogovorno igrači i struka neke stvari popravili i to je bila drugačija priča u nastavku.

Malo više energije ne bi škodilo

Teško je razumjeti zašto je većini igrača ulazak u duel problem, zašto ne pokušavaju prići protivniku i pokušati ga natjerati na pogrešku. Nije normalno da utakmica uđe u završnu fazu, a ti si na jednoznamenkastom broju prekršaja, a rezultat ti ne ide u prilog.

Kod nekih igrača konstantno se događa da se šetaju terenom i reagiraju tek u trenucima kada lopta dođe u blizinu i kada je već kasno za otvaranje prostora ili širenje protivnika.

Često se vraćam na onu utakmicu s početka prošle sezone protiv Osijeka na Opus Areni u kojoj je Dinamo prštao od energije, svi su bili željni igre i lopte, momčad je izgledala baš obećavajuće. Danas? Danas Dinamo igra sporije, statično i protivnicima se nije toliko teško obraniti.

Koliko ste puta vidjeli da stoperi imaju loptu, a veznjaci stoje i čekaju što će se dogoditi umjesto da se krene u otvaranja, da se traži lopta i ubrzava igra. Čisto sumnjam da je Kovačević branio igračima da budu pokretljivi i da traže loptu, to je sve do prepoznavanja situacije na terenu pa ako ćemo iskreno i do same želje.

Ako si motiviran i govoriš da ćeš dati sve od sebe, nakon pogreške ćeš definitivno pokušati vratiti loptu, ako vidiš da je suigrač u problemu, priskočit ćeš mu i pomoći, ako protivnik ima posjed, ući ćeš u duel i probati ga preuzeti, a ne samo brinuti za svojih dva kvadrata prostora.

Kovačević definitivno nije savršen trener i ima svojih mana, ali momčad je ta koja mu je trebala pomoći. Međutim neke pogreške i manjak onog žara kojeg smo prije vidjeli, sve to je utjecalo na igre koje nisu na razini Dinama.

Moglo je i moralo bolje, ali Kovačević nije jedini i isključivi krivac. Svoj dio krivice svakako snose i igrači.