Perspektiva profesora: Žiri za Maksimir pao je ispit. Ne iz arhitekture, nego iz logike

Prije nekoliko godina u Filozofskim istraživanjima objavio sam rad s naslovom "Zašto studirati filozofiju?". Tvrdio sam da filozofija čovjeku daje nekoliko vrlo praktičnih moći. Prva je kritičko mišljenje: sposobnost da nepristrano provjeriš dosljednost i utemeljenost nečijeg argumentiranja, da prepoznaš manipulaciju i jednostranost i da se povineš jedino snazi argumenta. Druga je logika, koja od Aristotela naovamo opisuje forme po kojima ispravno mislimo i čuva nas od pogrešaka, proturječja i nedosljednosti. Treća je etika: vrijednosti kojima opravdavamo svoje odluke. Uz nju ide svijest da svaka odluka ima moralni karakter, a osobito ona koja se donosi u ime drugih.

Kad sam ovih dana čitao izjave kojima su predsjednik Dinama Zvonimir Boban, gradonačelnik Tomislav Tomašević i članovi žirija branili izbor novog Maksimira, osjećao sam se kao na ispitnom roku. Pred sobom sam imao pismeni ispit koji su napisali student iz sva tri predmeta.

Ocjena za njih bi bila brza i bolna: nije položeno. Molim, prijavite sljedeći rok.

Odmah da budem jasan: ne ocjenjujem je li stadion lijep. Za to nisam stručnjak i neću se praviti da jesam. Ocjenjujem ono za što jesam stručnjak: kako se argumentira, kako se uvjerava i kako se javnosti obrazlaže odluka koja se tiče svih nas i koja se plaća novcem svih nas.

Filozofija: slušajte što je rečeno, a ne kako je rečeno

Sabrao sam izjave s predstavljanja i iz intervjua. "Rad je objektivno čudesan." "Daleko najbolji rad od svih pristiglih." "Genijalno rješenje, remek-djelo, planetarno referentno." "Globalno referentan, prepoznatljiv i konačan." "Štiti i grli identitet Dinama." "Duboko smo uvjereni da je projekt daleko ispred vremena." "Ljudi će kroz vrijeme shvatiti ideju."

Potražite u tome argument. Jedan. Ima "uvjereni smo", "vjerujem" i "duboko smatram". To su iskazi o stanju uvjerenja govornika, a ne o stadionu.

Descartes je u Raspravi o metodi postavio prvo pravilo mišljenja: ne prihvaćaj ništa što ti nije jasno i razgovijetno. Pogledajmo ključne pojmove ove rasprave: "duh Maksimira", "identitet Dinama", "urbani štih", "asfaltni štih". Što točno znače? I kojeg Maksimira? Onog Turininog, kakav je bio prije nadogradnji devedesetih, ili ovog frankenštajnskog koji je ruglo već dobrih dvadesetak godina? Kad su nosivi pojmovi nejasni, onda se u njih može upisati što god hoćete. Upravo zato ništa i ne dokazuju.

Evo i male intelektualne vježbe. Uzmite bilo koji drugi nagrađeni rad i primijenite na njega retoriku žirija: "urbano", "zagrebački", "u duhu dinamovaca", "suvremeno", "prepoznatljivo", "energija će biti nevjerojatna". Pristaje savršeno. Svi su radovi slijedili iste propozicije natječaja. Retorika koja opravdava bilo koji izbor ne opravdava nijedan.

Jedini konkretan razlog koji je doista izrečen jest reinterpretacija Turinina stadiona. Ali predsjednik žirija sam je rekao da to "nije bila intencija natječaja", nego su to shvatili tek u analizi radova. Na to ćemo se vratiti kad dođemo do etike.

Logika: katalog starih pogrešaka

Aristotel ih je sistematizirao još u spisu O sofističkim pobijanjima. John Locke je u 17. stoljeću imenovao "argumentum ad verecundiam", pozivanje na autoritet umjesto na razloge. Arthur Schopenhauer je u Erističkoj dijalektici popisao trideset i osam trikova kojima se u raspravi pobjeđuje bez istine. U ovih nekoliko dana vidjeli smo dobar dio tog kataloga.

Lažna dvojba. Ili "generička konfekcija", "IKEA stadion", "krafne i palačinke", kako ih zove član žirija Nenad Fabijanić, ili naše autentično rješenje. Treće ne postoji. Pošteno je reći da iza te teze stoji ozbiljna ideja. Antropolog Marc Augé opisao je "nemjesta": zračne luke, trgovačke centre i hotelske lance, prostore koji izgledaju isto u Zagrebu, Dohi i Dortmundu. Ali, iako je ideja ozbiljna, zaključak je pogrešan. Allianz Arenu projektirali su Herzog & de Meuron, dobitnici Pritzkerove nagrade. Između nemjesta i ovog rješenja stajalo je još 87 radova i beskonačno mnogo mogućnosti. Uostalom, u Hrvatskoj uopće nemamo takvu arenu. Nemamo nijednu.

Lažna analogija. Parižani su mrzili Eiffelov toranj, a danas ga vole, pa ćete zavoljeti i Maksimir. Toranj je bio tehnička demonstracija za Svjetsku izložbu 1889., bez ikakve uporabne funkcije i u sasvim drukčijem kontekstu. Za razliku od tornja, stadion je jedna od najfunkcionalnijih građevina koje postoje. Zato tražim valjan primjer: koji je stadion u posljednjih trideset godina izazvao takvu reakciju? Ne sjećam se nijednog.

Napad na osobu umjesto na argument. Kritičari su "diletanti", "ne razumiju" i trebaju se "malo otvoriti i prostudirati". Tako se ne odgovara na prigovor. Tako se diskvalificira onaj tko ga je iznio.

Samoispunjavajuće proročanstvo. Tako ga je nazvao sociolog Robert K. Merton 1948. "Pričekajte da ga izgrade pa ćete promijeniti mišljenje." Hoćete, naravno. Ali ne zato što je netko Nostradamus, nego zato što je letvica postavljena prokleto nisko. Nakon trideset godina na oronulom stadionu sa zatvorenim istokom, svaki novi stadion bit će golem korak naprijed. To ništa ne govori o tome je li izabrano najbolje rješenje.

Estetika: o ukusima se itekako raspravlja

Tomašević je izbor branio i rečenicom da se "o ukusima ne raspravlja". Tu filozofija estetike mora reagirati, jer je ta rečenica stara koliko i sama disciplina.

Kant je u Kritici moći suđenja (1790.) povukao jednostavnu razliku. Kad kažem "ovo mi je vino ukusno", govorim samo o sebi i nitko se sa mnom ne mora složiti. To je ugodno, i tu doista vrijedi "svatko ima svoj ukus". Ali kad kažem "ovo je lijepo", ne govorim samo o sebi. Očekujem da se i drugi slože, a kad se ne slože, počinje rasprava. Zato Kant kaže: ukus se ne može dokazati kao matematički poučak, ali se o njemu može i mora raspravljati. Tko kaže "o ukusima se ne raspravlja", taj je stadion od 200 milijuna eura upravo sveo na čašu vina.

David Hume je pak u eseju "O mjerilu ukusa" (1757.) pokazao zašto nam je struka potrebna. Pravi kritičar ima istančan osjećaj, iskustvo, sposobnost uspoređivanja i slobodu od predrasuda. Njegova je zadaća svoj sud obrazložiti, a ne proglasiti.

Ne moramo ići ni do Edinburgha ni do Königsberga. Hrvatski estetičar Goran Sunajko u Estetici ružnoga (2018.) pokazuje da ružno u modernoj estetici nije puka suprotnost lijepom, nego legitimna estetska kategorija. Disonanca, asimetrija i deformacija mogu biti autentičan izraz drukčijeg. Kad je nešto lijepo, ne treba vam objašnjenje. Vidite to i kimnete glavom. Kad je nešto neobično, stvar je obrnuta. Neobično treba objasniti. I što je neobičnije, to objašnjenje mora biti bolje. U Estetici genija (2023.) Sunajko prati pojam genija od Platona do Nietzschea. Kod Kanta je genij originalan, ali Kant upozorava da postoji i originalna besmislica, pa djelo genija mora biti uzorno: drugi u njemu moraju moći prepoznati vrijednost. "Ispred vremena smo, shvatit ćete kasnije" nije dokaz genijalnosti. To je samo zahtjev da se ona prizna na povjerenje.

Znam ja dobro taj paradoks iz vlastitog iskustva. Mona Lisa je genijalna. Razumijem zašto i mogu vam to objasniti na predavanju. Ali, iskreno, nikad je ne bih objesio na zid u dnevnom boravku. Uopće mi se ne sviđa, a s tim osmijehom nikad nisam siguran smije li mi se ili mi se ruga. Priznati vrijednost i osjetiti sviđanje nisu isto. Zato je posao struke objasniti zašto je nešto vrijedno i onima kojima se to ne sviđa.

I tu nastaje prava dvojba, za razliku od one lažne. Ili je estetska ocjena stadiona puka stvar ukusa, pa ukus člana žirija ne vrijedi više od ukusa čovjeka sa sjeverne tribine. Ili postoji mjerilo, kao što misle Kant i Hume, pa onda struka mora iznijeti razloge. Kako god okrenete, rečenica "o ukusima se ne raspravlja" ruši upravo autoritet onih koji su je izrekli.

Etika: čiji je glas u žiriju?

Etika nas uči da svaku odluku moramo moći opravdati razlozima koje i drugi mogu razumjeti, provjeriti i prihvatiti. To vrijedi dvostruko kad odlučujemo u ime drugih. Sad pročitajte Bobana: "Ja duboko vjerujem da je ovo daleko najbolji stadion za Dinamo, za Zagreb, za njegovu kulturu, za urbani štih, za asfaltni štih."

Ja. Vjerujem.

Boban nije u žiriju kao arhitekt ni kao estetičar, nego kao predsjednik Dinama. Tomašević nije ondje kao privatna osoba, nego kao gradonačelnik. Politička filozofija poznaje dva modela zastupanja. U prvom zastupnik glasa po vlastitoj prosudbi, jer mu je povjerenje dano upravo zbog nje. Tako je britanski političar i mislilac Edmund Burke 1774. poručio svojim biračima u Bristolu: dugujem vam svoj razum, a ne vaše mišljenje. U drugom modelu zastupnik prenosi volju onih koji su ga poslali. Zamislite predstavnika stanara na sastanku s upraviteljem zgrade. On ne glasa za fasadu koja se sviđa njemu, nego za onu oko koje su se dogovorili stanari.

Koji je model bolji u parlamentu, o tome se raspravlja stoljećima. Ali u žiriju je stvar jednostavnija. Boban nije ondje zbog svoje prosudbe o arhitekturi. Za to su tu arhitekti. Ondje je samo zato što predstavlja Dinamo. A ako te nismo poslali zbog tvoga ukusa, nego zbog našega glasa, onda tvoje "ja vjerujem" nije dovoljno. Isto vrijedi i za gradonačelnika i građane Zagreba.

Pošteno je reći da je Boban ovih dana u pismu navijačima ublažio ton. Napisao je da je njegovo mišljenje samo jedno od mnogih u navijačkom spektru, da ne vrijedi više od drugih i da se neslaganje navijača s odlukom žirija mora uzeti u obzir. To je dobar i častan korak. Ali takvo se pitanje postavlja prije glasanja, a ne nakon njega.

Ankete su prilično jasne. Na portalima je nezadovoljno više od 80 posto glasača, a na Sportnetu blizu 90 posto. Budimo dosljedni: popularnost sama po sebi nije argument. To bi bio "argumentum ad populum", i ne tražim da žiri slijepo slijedi ankete. Ali kad predstavnik kluba glasa protiv onoga što misli velika većina kluba i to opravdava osobnim uvjerenjem, to je etički problem. A kad stručnu odluku najglasnije brani najmanje stručni član žirija, onda je to i problem komunikacije.

Tu je i pitanje pravednosti postupka. Presudila su dva razloga: veza s Turininim Maksimirom i financijski okvir od oko 200 milijuna eura. Boban je rekao da bi drugi nagrađeni radovi stajali i milijardu. Ako ta dva kriterija nisu bila jasno propisana u natječaju, svi natjecatelji nisu imali jednake uvjete. Ne tvrdim da je bilo nepravilnosti. Pitam. I zašto su nagrađeni radovi koje nije bilo moguće platiti?

Najdublji etički problem ipak nije ni u glasu ni u kriterijima. Kant je tražio da čovjeka uvijek tretiramo kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo. Uvjeravati nekoga argumentima znači poštovati ga kao razumno biće. Uvjeravati ga autoritetom, emocijom i porukom „ne razumiješ” znači tretirati ga kao nekoga koga treba samo dovesti u red.

Autić bez vrata

Zamislite dijete koje godinama gleda drugu djecu kako se igraju modernim autićima. Vrata im se otvaraju, krov se zatvara, svijetle i trube. Ono ima stari, dotrajali autić kojem je otpao kotač. Godinama mu roditelji obećavaju: dobit ćeš i ti pravi.

Jednog dana donesu kutiju. Unutra je novi autić. Lijep je i čist, bolji od svega što je dijete ikad imalo. Ali vrata se ne otvaraju, krov se ne zatvara i nema svjetala. "Dizajneri kažu da je baš zato bolji od onih", kažu roditelji. "Razumjet ćeš kad malo odrasteš."

Dijete neće plakati zbog autića. Igrat će se njime, i to sretno, jer je bolji od starog. Ali zapamtit će nešto drugo. Moglo je čuti tri iskrene rečenice. Nemamo toliko novca. Ovo je najbolje što smo mogli, i evo zašto. Znamo da si htio drukčiji.

Umjesto toga, čulo je – da ne zna što želi.

Novi Maksimir bit će bolji od svega što smo imali. No problem nikada nije bio u autiću. Problem je u razgovoru.

Sljedeći rok

Ne želim biti general poslije bitke, ali rješenja su postojala. Žiri je mogao izabrati tri do pet radova prihvatljivih struci, a navijači i građani demokratski bi izabrali konačni. Stadion nije galerija ni toranj za svjetsku izložbu. To je arhitektura s posve određenom svrhom: da se u njoj igra, gleda i navija. Oni koji će u njemu igrati i navijati zaslužili su pravo glasa. Uostalom, gradi se njihovim novcem.

Dotle ocjena ostaje ista: ispit nije položen.

Ali filozofi su strpljivi ispitivači. Sljedeći rok uvijek postoji. Samo, na njemu se ne prolazi uvjerenjima. Prolazi se argumentima.