Pitanje Josipa Mišića - biti ili ne biti u reprezentaciji?

Postoje tri moguća razloga zašto bi netko tvrdio da Josip Mišić nema kvalitetu za hrvatsku reprezentaciju.

1. Ne voli ga - nije mu drag i sami spomen njegovog imena kod te osobe izaziva iritaciju
2. Ne prati Dinamo - nije gledao dovoljno njegovih nastupa da bi shvatio koliko toga Mišić pokreće
3. Ne razumije nogomet - kada gleda nogomet, vidi samo golove i asistencije, sitne mu stvari ostaju nevidljive

To su blaži oblici neshvaćanja Mišićeve igračke veličine.

Ako ne spadate ni u jedan od ova tri razloga, onda se bojim da je vaša dijagnoza i puno gora od ove nogometne.

Ali ne brinite, niste jedini.

I ja sam zanemarivao Mišića kada je potpisao za Dinamo pa ću vam probati dočarati kako sam promijenio mišljenje zbog samo jedne utakmice Dinama.

BITNO JE OKU NEVIDLJIVO

Ima nešto u tim "šesticama"/zadnjim veznima što ih često prosječnom gledatelju sakrije od bistrih očiju.

Bilo mi je teško u tinejdžerskim godinama prepoznati svjetsku kvalitetu Modrića dok je trčkarao maksimirskim travnjakom i odigravao povratne paseve prvom do sebe, ali k vragu, nisam u tome bio jedini.

I iskusniji novinari i nogometni djelatnici su nekoliko godina kasnije najboljeg nogometnog dirigenta svih vremena proglasili najgorim pojačanjem Reala.

Stoga me ne čudi što mi je trebalo duge četiri godine gledanja Mišića da shvatim koliko je on zapravo sjajan igrač.

U te prve četiri godine, ja sam vidio isto što sada vide i svi oni sa spomenutom dijagnozom.

Za mene je Mišić te prve četiri godine bio tromo sidro Dinama, uteg plavog broda, modra bonaca koja svojim udarcem ne može pogoditi ni more iz čamca.

Moja dijagnoza bila je najteža moguća.

1. Ja nisam mrzio Mišića.
2. Ja nisam propuštao utakmice Dinama.

Ja sam spadao u treću kategoriju, najgoru moguću prije one životne.

3. Ja nisam shvaćao nogomet.

Prolazili su dani, mjeseci, godine, a moje se mišljenje nije mijenjalo. Istini za volju, rijetki su bili oni koji su tih godina u Mišiću vidjeli klasu.

Bilo je i takvih, ali to su ljudi koji bolje razumiju nogomet od tebe i mene, a nažalost u to vrijeme prevladavala je većina nas koji smo bili bliže stavu da Mišić nema što raditi u Dinamu, a kamoli u reprezentaciji.

Ehh, kako smo samo bili u krivu...

KAD SLIJEPI PROGLEDAJU

Nikada neću zaboraviti trenutak kada me Mišićeva kvaliteta prosvijetlila i izvukla iz tame nogometnog neznanja.

Dinamo je 22. siječnja 2025. godine gostovao na Emiratesu kod goropadnog Arsenala.

Vezni dvojac činili su Arijan Ademi i Marko Rog i nikako se nisu uspjeli nositi s igračima svjetske klase. Dinamo bi gubio posjed u svega nekoliko sekundi i u prvom poluvremenu omjer dodavanja između Arsenalovih i Dinamovih igrača bio je brutalan - 345:117.

U 59. minuti u igru ulazi Josip Mišić koji odmah, i najvećem nogometnom slijepcu poput mene, pokazuje o kakvoj je igračkoj klasi riječ.

Mišićev ulazak kompletno je promijenio situaciju na terenu.

Dinamovi igrači dobili su u sredini terena igrača kojem u svakom trenutku mogu dati loptu znajući kako će ju on uspjeti sačuvati i proslijediti dalje.

Mišić se krenuo nadigravati s Odegaardom, Riceom i Jorginhom.

Sve ono što Ademiju i Rogu nije uspjevalo ni sekunde, kod Mišića je izgledalo tako lako. Iz svake je situacije vukao najbolje moguće poteze i povezivao konce Dinamove razlomljene igre.

Iako je Dinamo kasnije primio dva gola, i iako Mišić u tih pola sata nije napravio ništa spektakularno ni statistički impresivno, sama njegova pojava na terenu i sigurnost u potpunosti je oslobodila Dinamo koji je u drugom poluvremenu okrenuo omjer dodavanja u svoju korist 196:181!

Kako to? Kako to?
Nije mi jasno!

Momčad koja je u prvom poluvremenu imala gotovo 250 dodavanja manje od protivnika, u drugom je, s Mišićem na terenu, skupila 15 dodavanja više od europskog diva Arsenala!

Ali pustite tu jednu utakmicu, tih nekoliko minuta kojima sam ja opčinjen, pogledajte surove brojke i učinak Dinama s Mišićem i bez njega.

Dinamo je 2025. godine izgubio naslov od Rijeke, a jedan od glavnih razloga tog posrtaja bila je Mišićeva ozljeda. Propustio je te sezone 14 utakmica u Dinamu i upravo je njegov izostanak jedan od ključnih razloga prekida Dinamove sedmogodišnje dominacije.

Tijekom te neslavne Dinamove sezone Mišić je za Dinamo odigrao 35 utakmica i u njima upisao 66% pobjeda dok je postotak pobjeda Dinama u 14 utakmica u kojima Mišić nije nastupio i više nego dvostruko manji - iznosi svega 28%!

Govori li išta o Mišiću bolje od ove statistike?
Govori li išta glasnije:

Mišić je igračina!
Mišić je igrač za Vatrene!

On od gubitnika radi pobjednike.

Ako vam ni to ne pomaže, pružit ću vam još jednu ruku spasa u obliku izjava važnih nogometnih djelatnika koji su godinama hvalili igre Josipa Mišića.

BLAGO ONIMA KOJI VIDE

Bjelica je u Mišiću vidio maestra svoje plave filharmonije: "Njegova taktička disciplina i čitanje igre su na europskoj razini. On ne traži naslovnice, ali radi posao koji rješava utakmice i zatvara sve rupe na terenu."

Slično je o Mišiću pričao i Sergej Jakirović: "Josip nam daje stabilnost. Kada je na svojoj razini, cijela momčad igra barem 30 posto bolje. On je mozak našeg veznog reda."

A tko su oni?
Kakvi su to treneri?

Jedan je s Dinamom prezimio u Europi nakon skoro 50 godina čekanja, a drugi s Hullom u Premier ligi nadmudruje Unaija Emeryja.

A što oni znaju?

Osim riječi njegovih trenera, riječi hvale imali su i njegovi suigrači poput Ristovskog: "Mišić je profesor nogometa. Rijetko ćete vidjeti igrača koji s takvom mirnoćom rješava najteže situacije pod pritiskom", ali i Baturine: "Igrati uz njega je privilegija. On jednostavno vidi sve sekundu prije ostalih."

Ali kakvi su to nogometaši?

Jedan je raskinuo ugovor sa Sarajevom, a drugi je pola godine grijao klupu u Italiji.
Najbolje da takve slušamo!

Pa više zna moj susjed Branko u 7 ujutro na trećoj pivi ispred obližnjeg Konzuma!

Ako već ne želite slušati njegove bivše trenere i suigrače, možda vam pomognu riječi protivničkog trenera poput Zorana Zekića: "Mi svi pričamo o Dinamovim napadačima i krilima, ali onaj tko imalo razumije nogomet vidi da Dinamo živi i umire s Josipom Mišićem. Iz perspektive trenera koji igra protiv njega, on je najteža enigma za riješiti."

Pa dobro, ako je stvarno tako, kako je onda moguće da takva igračka klasa skoro 10 godina nije obukla dres hrvatske reprezentacije?

Možda ipak susjed Branko zna najbolje?

Kako to? Kako to?

Nažalost, ne znam odgovor na to pitanje.
Volio bih znati, a mogu samo pretpostaviti.

Pa hajdemo probati riješiti tu zagonetku.

ZLATKO GA NIJE VOLIO?

U redu, poprilično je jasno zašto u prvim godinama Dalićeva mandata u reprezentaciji nije bilo mjesta za junaka ove priče.

Pored Modrića, Rakitića, Brozovića i Kovačića ne treba ti ni Pirlo, a kamoli golobradi Mišić, ali ostaje upitnik zašto se Mišića nije isprobalo posljednjih godina kada je reprezentaciju napustio Brozović čija bi idealna zamjena mogao biti upravo on?

Ne bi li upravo Mišić u tim trenucima bio bolja opcija od igrača koji griju klupu u Bologni i Augsburgu?

Odgovor na to pitanje zna samo Zlatko Dalić.

Nagađam da stadij Dalićeve dijagnoze nije uznapredovao do drugog i trećeg stadija kao kod mene.

Najlakše mi je tako pretpostaviti kako ga je zahvatio samo najblaži mogući oblik, onaj prvog stadija:

1. Zlatko ga nije volio.

I ne osuđujem našeg najuspješnijeg izbornika - Mišića je uistinu teško voljeti.

Na terenu često razočara ponašanjem: udara nakon sučevog zvižduka, ulazi u rasprave sa sucima/protivnicima i nedostaje mu sportske gospodštine.

Možda će vam biti teško povjerovati, ali ni ja prema njemu ne gajim simpatije. Nikad me nećete vidjeti u njegovu dresu, ali ne mogu mu zbog toga osporiti sjajne igračke kvalitete.

Je li to ponašanje na terenu razlog zbog kojeg Mišić svih ovih godina nije bio dio "Obitelji"?

Je li se bivši izbornik bojao da će takav karakter narušiti temelje njegove reprezentacije?

Lako moguće.

I u redu ako je tako. Svatko ima svoje ukuse. Svatko ima svoje razloge.

Na kraju priče - svatko sebi bira ratnike.

Dalić nije birao Mišića, ali sada Slaven je.

POVRATAK OTPISANOG

Sve ono loše što Mišić u Dalićevim i mojim očima pokazuje na terenu, kod Bilića je prednost. On hvali njegov gard i karakter - želi igrača koji ni pred kim ne uzmiče.

"Igra na visokom nivou, igrao je Ligu prvaka, u najboljim je godinama, pun je samopouzdanja, ima gard i sve što ja tražim. Ja od njega očekujem jako puno. Dolazi jer mi treba."

Bilić vraća Mišića na popis reprezentacije nakon gotovo 10 godina.

Kada su ga brojni novinari s ranije spomenutom dijagnozom upitali zašto je Mišić opet u reprezentaciji, novi izbornik im odgovora:

"Mišić pokriva poziciju koju igra i Modrić, ali na drugi način. On drži balans, štiti obranu, šesnaesterac. Meni je to od prvog dana u glavi. Meni je on taj igrač, ja sam u to siguran."

Slaven ni u jednom trenutku nije dvojio, ali postavlja se pitanje:

Je li prekasno?

Jesu li Mišićevi najbolji dani stvar prošlosti?
Je li Mišić danas lošiji igrač nego prije dvije godine?

Ne znam, ali vrijedi probati.

Nemamo dokazanog igrača u toj ulozi, nikome neće "ukrasti" mjesto u reprezentaciji, a možda se pokaže kao pun pogodak.

Je li Mišić igrač s manama?

Apsolutno je.
Kada nije na nivou pati igra cijele momčadi.

Uostalom, da je savršen, ne bi sedam godina vezao kopačke u svlačionici maksimirske ruševine nego imao rezerviranu klupu do Modrićeve u raskošnoj palači Santiaga Bernabeua.

Ali varate se ako mislite da šansu ne zaslužuje.

Što ćemo izgubiti ako mu damo priliku i pružimo ruku podrške?

Budite sigurni da će za Hrvatsku ostaviti srce na terenu baš kao što ga uvijek ostavlja za Dinamo.

Kome takvi igrači mogu naštetiti?

Samo protivnicima.

Neka Mišić dođe i pokaže da pripada među Vatrene.

Želi to i Slaven te za kraj poručuje:

"Ja Mišića vidim drukčije. Mislim da ga vidim bolje nego što ga vide neki drugi."

Više nas je takvih, moj Slavene...