Sandrin dan pobjede

Prošli su vas jamačno trnci, ako već nisu i navrle suze, kada ste pjevušili Lijepu našu uz Sandru Perković, gledajući hrvatski barjak kako se podiže iznad ruskog i kineskog.

Hrvatski barjak iznad ruskog i kineskog, na Olimpijskim igrama, u kraljici sportova.

To je fantastičan, fenomenalan i nevjerojatan uspjeh.

Uspjeh je to, naravno, i hrvatskog sporta kao takvog. Iako je iza nas sasvim solidna olimpijska povijest za jednu malu državu ograničenu slabom infranstrukturom, lošim sustavom i financijskim problemima (relativno, dakako, u odnosu na ostatak svijeta), nismo često slušali Lijepu našu. Štoviše, od brojnih velikih i proslavljenih i uspješnih sportaša, od Gorana preko Kukoča do svakog medaljaša, samo tri puta je hrvatski barjak bio iznad svih ostalih. Dva puta zahvaljujući rukometašima, jednom zahvaljujući Nikolaju Pešalovu.

Olimpijska medalja ogroman je i rijedak (19 ljetnih medalja u 20 godina) uspjeh za Hrvatsku. Zlatna olimpijska medalja je, pak, pravi endem, pravo blago za našu sportsku škrinju.

U atletici? Morate se šaliti.

Naravno, ova priča o zlatima na olimpijskim igrama samo u novi kontekst stavlja nevjerojatne uspjehe Janice Kostelić koja je u dva nastupa na ZOI osvojila jednak broj zlata kao svi hrvatski sportaši zajedno na šest ljetnih Igara, iako se jasno nadamo da će do kraja Londona "ostatak Hrvatske" prestići Janicu.

Atletika je, na svakim olimpijskim igrama, broj jedan. Najgledanija, najtraženija, najspektakularnija, najvažnija. Atletikom se bave na svim kontinentima, atletikom se relativno povoljno početi baviti, atletika je kombinacija fizičkih predispozicija, talenta i rada, rada, rada i još malo rada. Atletika je kraljica sportova i atletska olimpijska medalja "jednakija je od drugih".

Kina je na osam ljetnih olimpijskih igara na kojima je nastupila osvojila 385 medalja, samo na ovima već ima 25 zlatnih. Rusija je kao samostalna država osvojila 315 medalja, a čak 1010 kao najvažniji dio SSSR-a (i još 112 kao dio ZND-a 1992.).

Da ne govorimo o milijardu "i nešto sitno" Kineza ili 150 milijuna Rusa. Da ne govorimo o njihovim ulaganjima u sport, financijskim, infrastrukturnim, znanstvenim i medicinskim prednostima, kao i njihovoj predanosti u toj olimpijskoj utrci za svjetski primat, posebno danas izraženoj u Kini.

Drugim riječima, Sandrin disk u startu je "kilu teži" od onog Yanfeng Li ili onog Darije Piščalnjikove. Da bi hrvatski barjak bio iznad kineskog i ruskog, na Olimpijskim igrama, u atletici, potreban je poseban talent, poseban karakter, posebna sportašica.

Potrebna je – Sandra Perković.

Da je "fajterica" pokazala je preživjevši komplikaciju s kasno uočenom upalom slijepog crijeva krajem 2008. godine, komplikaciju u kojoj se "90 posto ljudi ne izvuče".

Da je mentalno jaka, naučili smo kada je na najvažnijim natjecanjima najdalje bacala. Kada je, primjerice, ove godine na EP-u u Helsinkiju dovela na rub živaca i trenere i navijače i sama sebe s dva startna neispravna hica, samo da bi onda u trećem, kada bi mnoge pojeo pritisak, pokazala klasu.

Da je kvalitetna bacačica i veliki potencijal saznali smo rano, a kada je bacila 69,99 metara znali smo da imamo potencijalnu olimpijsku pobjednicu.

No, kada joj je IAAF oduzeo taj rezultat, kada ju je IAAF suspendirao na šest mjeseci zbog riječi koju ne želite povezati niti s jednim sportašem – zbog dopinga – saznali smo da u njoj ne postoji riječ "odustajanje".

"Vratit ću se još jača" bio je njen moto, IAAF-ova suspenzija nije ju unazadila, štoviše, Perković je to iskoristila za još jači trening s Londonom kao krunskim ciljem. Stigma dopinga će, nažalost, još neko vrijeme ostati, jer znate da to i mi činimo kada se radi o stranim atletičarima – jednom čujete, zauvijek ostane u glavi, bez obzira što iza svakog sportaša postoji pojedinačna priča kako i zašto. I sinoć je, u brzim agencijskim vijestima o bacanju diska, uz osnovne informacije o tijeku natjecanja kod Sandre spomenuta šestomjesečna suspenzija zbog uzimanja metilheksanamin, zabranjenog dodatka prehrani.

Da se zaista radilo o nehotičnoj, nenamjernoj pogrešci i stoga ne tako ozbiljnom prekršaju svjedoči samo šestomjesečna kazna IAAF-a, no uvijek se pojavi određen broj skeptika, sudaca i nevjernika koji vas nakon toga drugačije gledaju. Perković ni takvi nisu obeshrabrili, kao ni drugačiji pogledi nekih od konkurentica.

Suspenzija joj je oduzela šansu da se bori za svjetski naslov u Daeguu gdje bi bila favoritkinja, no zaista, vratila se još jača. U Helsinkiju je osvojila po drugi puta europsko prvenstvo, u Šangaju je bacila novi osobni rekord s hicem od 68,24 metra, osvojila je Dijamantnu ligu i pretrpila tek jedan poraz, u kišom okupanom Parizu. Iako nije imala najduži hitac sezone, uoči Londona Zagrepčanka je zbog svoje konzistentnosti bila nijansu ispred ostalih favoritkinja.

22 godine nisu puno za bacačicu diska, štoviše, postojala je bojazan da je zbog neiskustva u lošijem položaju u odnosu na uglavnom prekaljene konkurentice.

Ali, nakon suvereno odrađenih kvalifikacija (lakoćom prebačena norma već u prvom pokušaju) vidjeli smo zrelost mlade sportašice koja brzo uči. Helsinki je iskorišten kao iskustvo, Perković je krenula s malo sigurnijim hicem kako bi osigurala plasman među osam i dodatne tri serije, a onda smo svjedočili eksploziji snage, želje, siline, talenta, volje, srca i kvalitete jedne bacačice.

Čim je ispustila disk u drugoj seriji znala je da je dobar, do dalekih 68,11 pratila ga je uz povik od kojeg se cijeloj Hrvatskoj uz male ekrane ledio krv u žilama. Najdalje! Prvo mjesto!

Ali, Sandri se to nije činilo dovoljno dugim za sigurnost, Piščalnjikova, Li, Barrios i Müller izgledale su dobro raspoložene. Još jednom, svo znanje, sav rad, svaki trening, svaki savjet Ivana Ivančića koji je ovim trijumfom zaslužio status "legendarnog trenera" Perković je uložila u hitac karijere.

69,11 metara. Osobni i nacionalni rekord, uz usklik oduševljenja, uz stiskanje mišića i ispuštanje energije, fizičke i emocionalne, kakva je potrebna za takav izbačaj.

Do sada ste već vjerojatno čuli koliko daleko disk baca Chuck Norris? 69,10!

Dati svoj apsolutni maksimum u najvažnijem trenutku karijere mogu samo najveći sportaši.

Možemo se diviti svakom njenom odlasku na trening, odbijanju stipendija u SAD-u kako bi s Ivančićem postala ono što joj je obećao ako ostane, "veliki šampion". Možemo se diviti što je trenirala u lošijim uvjetima od konkurencije, što se na treninge vozila tramvajem, što se borila za svaku kunu u čemu joj je veliku podršku pružio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić .

Impresivno je kada se uz takve poteškoće plasirate na olimpijske igre, i zato brojni hrvatski sportaši – i jasno ne samo hrvatski – zaslužuju velike čestitke.

Ali kada osvojite zlatnu olimpijsku medalju, onda zaslužujete veličanje zbog svoje sportske klase, a ne zbog toga što ste uspjeli prebroditi. Sada to više nije bitno, sada je bitno što je Perković spojila talent, rad i fizičke predispozicije u olimpijsko zlato, što je toliko kvalitetna da je olimpijska pobjednica u jednoj od pet najstarijih ženskih disciplina na OI (disk, skok u vis, 100 metara, 800 metara i 4*100 metara za žene je u programu OI od 1928. godine).

Osvojila nas je svojim hicem, svojom snagom, svojom silom, ali i svojom neposrednošću, iskrenošću, duhovitošću, vrckavošću, osmijehom. Prigodan je bio naziv hrvatske himne dok smo gledali Sandru Perković na najvišem postolju.

Lijepa, naša i – zlatna.