Čemu zvižduci Giričeku?

Gordan Giriček nije ni prvi ni zadnji koji je stigao u svoju domovinu i zaradio nisku zvižduka svojih ljudi, ali je ipak dovoljno velik povod ovom tekstu. Zašto zvižduci Giričeku - brzo ćemo se dotaknuti tog pitanja.

Narod, kaže se, ne možeš prevariti. No, je li moguće da je narod taj koji se vara? Jesmo li negdje putem, kroz šamaranja unutar raznih državotvorina ili od strane "Europe" kojoj toliko težimo, postali toliko negativni prema samima sebi da nam više nitko nije vrijedan? Ulizujemo se drugima, skandiramo nekom Mustafi, a zviždimo onima koji su, primjerice, pomogli da se to rukometno prvenstvo održava kod nas. I paraleno se sramotimo pred cijelim svijetom, izražavajući vječno nezadovoljstvo svojim političarima, bili oni plavi ili crveni, kao da nismo mi ti koji smo ih izabrali. I kada se nešto napravi, onda je to "izgrađeno našim novcem", ali kada se zabrlja - onda su oni lopovi. Jer mi smo svi ostali, Bogu hvala, savršeni.

Nije dobar niti jedan ministar, nije dobro ni kada se pokuša stvoriti Zakon o navijačima, nije dobro ni kada ga nema. Nije dobro kada se sprovode represivne mjere, nije dobro kada se ne sprovode. Nije dobar niti jedan trener, niti jedna uprava, rijetko koji igrač. Splićani zvižde najboljem strijelcu Hajduka, Dinamovci tjeraju iz kluba igrače koji kasnije ostvaraju zavidne inozemne karijere. Jer narod ne možeš prevariti.

Je li narod tako pametan? Narod je zaključio da je Viduka nikakav igrač, narod se smijao Čali, narod je zviždao Niki Kranjčaru jer mu je otac izbornik, narod najuspješnijeg nogometnog trenera Hrvatske zove "pederom", narod smatra da su baš svi činovnici bilo kojeg saveza ili kluba lopovi.

Zagrebački narod je, pak, zaključio da je Gordan Giriček - prodana duša.

Umjesto da Draženov dom velikim pljeskom dočeka najboljeg igrača kojeg je Zagreb dao proteklih, ne znam, barem 15 godina, jedinog purgera u NBA, Zagreb ga je dočekao zvižducima i pogrdnim uzvicima.

Zašto? Kažu, "prodana duša". To je, pretpostavljam, jer je otišao u Fenerbahče umjesto da je došao u Cibonu? Cibona, dakako, ni izbliza nije mogla platiti Giru poput Turaka, pa je donio odluku koju bi svatko normalan donio. I kakvu naši nogometaši, košarkaši, rukometaši donose svakog ljeta. Ili zime. Kakvu su donijeli i Kus i Prkačin, igrači kojima Draženov dom danas plješće. Tako da je teško povjerovati u argument "prodana duša".

Pa dolazimo do reprezentacije. Zar smo postali toliko sebično društvo da osuđujemo oca koji želi biti s kćeri tijekom ljeta, a ne igrati košarku? Ako netko zna da Giriček zapravo to cijelo ljeto provodi u izlascima - ok. Ali to zapravo nitko ne zna. Jedna fotka s izlaska, i Giriček odmah "cijelo ljeto tulumari dok se naši preznojavaju". Teško mi je povjerovati da svih 6.000 ljudi točno zna što Giriček radi svaki sat tijekom odmora. Ali s obzirom da se "tako priča", mora da je istina, zar ne? Kako brzo osuđujemo, ne razmišljajući ni na trenutak - hej, to je njegov život, njemu se to stvarno događa i pred njim je izbor - dva mjeseca s kćerkom ili s Ukićem i Repešom. Zar ne bi bilo logičnije osuditi onoga tko izabere ovo drugo?

Tako je i Vujčić "peder" jer je nakon puno reprezentativnih ljeta izabrao - odmor. A mi imamo pravo tako osuđivati jer stalno stavljamo posao ili Hrvatsku ispred sebe i obitelji? Stvarno? Da je Scarlett Johansson zainteresirana za date, siguran sam da bi svaki veliki navijač Hrvatske prije otišao na utakmicu nego s plavokosom bombom. Samo malo sutra.

Giriček je Cibonino dijete, Giriček je puno dao Ciboni. S Giričekom je Cibona bila europski konkurentna. Giriček nije iz Cibone pobjegao čim je mogao, ostao je najduže što je realno trebao, a nije otišao samo da negdje ubere novac nego da igrački napreduje - otišao je u veći klub, odakle je otišao u NBA. Može li mu netko na tomu zamjeriti?

Uvijek je bio maksimalan profesionalac, zato je i imao puno uspješniju karijeru od onih koji su bili "talentiraniji", poput Josipa Sesara. Dobar suigrač, daje sve od sebe u obrani, pošten pristup do kraja, bez ekscesa na ili izvan terena.

To je, otprilike, njegov curriculum vitae, koji u rodnom mu Zagrebu zaslužuje zvižduke. Teško je onda pronaći nekoga tko će zaslužiti pljesak.

"Ljudi ga ne vole"; jedno od objašnjenja za to jest da je uvijek - bio svoj. Nije bio ulizica, ni publici ni medijima, a to izgleda ne prolazi. Ako samo daš sve od sebe na terenu, ako donosiš korektne odluke za svoj život, to nije dovoljno dobro kod nas.

Nismo li prekritični? Od samostalnosti naovamo bilo je dovoljno primjera gdje smo se opekli, ali to ne znači da je 99 posto ljudi postalo pokvareno. Nije valjda Šuker postao takva osoba da ga Kohorta ne podnosi, nije Zlatko Kranjčar prestao biti legenda Dinama jer je njegov sin prešao u Hajduk, nije Giriček manje čovjek i igrač jer je prestao igrati za reprezentaciju u kasnim dvadesetim, iz zaista opravdanih privatnih razloga.

Moramo nekoga i zadržati kao primjere, jer valjda netko u državi i valja. Nije li logično da pljeskom Giričeku pokažemo mladom Tomislavu Zubčiću da se Giričekov trud, rad i pošten odnos prema košarci bolje isplati od, primjerice, Markotine neozbiljnosti?

Nije li logično da Zagreb pokaže igračima Fenerbahčea da cijeni svoje momke? Čime je neki Scoonie Penn zaradio pljesak pri povratku u Zagreb, a Giriček zvižduke?

Počnimo cijeniti svoje malo više, jer imamo dosta toga vrijednoga...