Kako promijeniti stvarnost?

Dinamo nije ni blizu Šahtara. Pričati o Ivankoviću, pojedinim igračima, bilo čemu što se zbivalo na travnjaku, bespredmetno je, sa Sljemena se vidjelo tko je bolja momčad. Zašto, kako, zbog čega?

Novac. Novac pokreće današnji nogomet i tu nema nikakve posebne filozofije. Dovoljno je pogledati listu najbogatijih svjetskih klubova i njihove pozicije u ligama ili u Ligi prvaka. Tek poneki će, s toliko novca, poput Tottenhama, PSG-a ili Newcastlea, lutati bez većih uspjeha zbog nestrpljive i promašene klupske filozofije, no dok tu još ima iznimki (da bogataš ne pobjeđuje), u obrnutom smjeru iznimki nema - Wigan neće biti prvak Engleske niti Livorno Italije.

Draž još drže povremena manja iznenađenja, poput ciparskog slavlja protiv Olympiacosa, no Olympiacos nije - Barcelona. A i ovako je samo iznimka koja potvrđuje pravilo, u Ligi prvaka čeka ga samo sporedna uloga.

U odnosu na Šahtar, Dinamo je patuljak. U igri je to čak i manja razlika nego što je na bankovnom računu, ali je ipak - očigledna razlika.

Pitam prijatelja kako to promijeniti, a on veli "možda ako Marsovci dođu i srede sve te bogatije klubove". A puno optimističnijeg navijača i ljubitelja Dinama od njega nećete naći.

Drugi savjet bio je da "vratimo Franju". No, devedesete su bile druga priča, danas onakav novac ne bi bio dovoljan kao tada, a osim toga ondašnji je Dinamo imao - Roberta Prosinečkog. Danas nema igrača takve vrhunske klase koji je spreman doći u Dinamo zbog - ljubavi. A Robi je klasa igrača koji može sam izbaciti jedan Celtic, što je za Dinamo "novog milenija" nemoguća misija.

Dinamo ima, redom, školu, dominaciju u Hrvatskoj (u smislu da može dovesti gotovo svakog igrača HNL-a kojeg poželi) i hrvatske internacionalce koji se žele vratiti kući iz razloga poput "vani me nitko ne želi", "kraj karijere provest ću doma", "možda se iz Dinama opet dobro prodam".

Iz tog koktela treneri bi trebali smiješati momčad ravnopravnu Šahtaru, koji jednog Brazilca može platiti kao Dinamo cijelu momčad. Proteklih godina znalo je biti dobrih kombinacija, ponajviše zahvaljujući školi koja je podarila Drpića, Kranjčara, Eduarda, Ćorluku, Modrića, potom zahvaljujući dominaciji u HNL-u (Vukojević, Pokrivač, Tadić...) i na kraju zahvaljujući povratnicima (Balaban, Bišćan...), ali niti jedna od tih momčadi nije bila dovoljno dobra.

A teško je očekivati da Dinamo samo tako "proizvede" igrače kvalitete jednog Luke Modrića, ili da u istoj generaciji ima pet reprezentativaca, od toga trojicu nositelja igre te pete reprezentacije svijeta (Ćorluka, Modrić, Eduardo). I čak kad se tako poklopilo, Dinamo je bio dovoljno dobar tek za uvjerljivo ispadanje od - Auxerrea. Prosječnog Auxerrea.

Kako promijeniti tu stvarnost? Za to nemam formulu. Nije problem u snazi lige (slaba je bila i krajem devedesetih), nije problem u infrastrukturi, nije problem u trenerima (Ivanković i Kuže dominirali su Hrvatskom kao niti jedan trener do tada), problem je jednostavno u - kvaliteti. Kada i razvije kvalitetu potrebnu za ovakav nivo Dinamo je ne može zadržati, kao što ne može niti jedan Ajax. Kada igrači odluće otići, ne može ih nitko zadržati.

Ono što možemo početi mijenjati, i zbog čega bi tuga zbog ispadanja i novih neuspjeha bila manja, jest percepcija Dinama i njegove uloge u HNL-u i Europi.

Mnogi već sada proglašavaju novi naslov prvaka "dosadnim i nedovoljnim", a to ne bi trebalo biti tako. Dinamo ne može igrati Primeru, Dinamo igra HNL i kao nogometnom klubu sveti mu je cilj osvajanje Prvenstva. Od toga treba napraviti veliku stvar, a ne stalno umanjivati važnost HNL-a i pričati o Europi kad je tamo Dinamo - nebitan. Kao i cijeli naš klupski nogomet.

I u Dinamu, ali i u medijima koji ga prate, cijelu se HNL sezonu priča o - Europi. S obzirom na Dinamove rezultate u Europi - to uopće nema smisla. Treba, jasno, biti ambiciozan i glede europskih nastupa, no ne može se apsolutno sve vrtiti oko toga.

Zbog takvog naglaska na Europu HNL ispada dosadnom, nikoga ne zanima jer se naslov prvaka "podrazumijeva". Naslov prvaka Hrvatske postao je, naime, dosadan. Iako, siguran sam da navijačima Hajduka ne bi bio dosadan, baš kao što ne bi bio dosadan navijačima Dinama da je Hajduk trostruki prvak Hrvatske.

Takve stvari ne smiju se uzimati zdravo za gotovo, jer HNL je kruh od kojeg bi Dinamo trebao živjeti. I Dinamov cilj o kojem treba pričati tijekom sezone je naslov prvaka Hrvatske, dok je sve u Europi samo - bonus. Nagrada igračima za igre kroz HNL sezonu, nagrada navijačima za navijanje kroz HNL sezonu, nagrada klubu za ulaganja u momčad za - HNL sezonu.

A ne da se 20 tisuća ljudi nacrta na Maksimiru tek na Šahtaru ili Hajduku. Milijunski grad mora smoći 20-ak tisuća onih koji žele gledati Dinamo, a ne Dinamovog protivnika. Nebitno je da li je to Werder ili Cibalia, Arsenal ili zaprešićki Inter.

Utopija? Vjerojatno. Ali to je stvarnost u kojoj bi navijači Dinama bili sretni, za razliku od ove sadašnje u kojoj je nezadovoljstvo konstantno. HNL pobjede nisu dovoljne, a za europske Dinamo nema kvalitetu. U tom svijetu nitko nije zadovoljan, a to nezadovoljstvo oslikava se u truloj atmosferi u i oko kluba. Kada bi grad, klub i mediji živjeli u jednoj puno zdravijoj atmosferi s manje pritiska na Europu, možda bi i Dinamo našao ključ za europske brave...