Kriv je Niko Kranjčar!

Toliko pameti u jednoj zemlji, a opet, tako malo visoko obrazovanih, tako malo Nobelovaca, tako malo svjetski priznatih znanstvenika, tako malo izuma i tehnološkog napretka. Tako sposobni, a opet, tako male plaće, a tako veliko nezadovoljstvo gospodarskom situacijom. Ma da, krivi su oni koji sve to vode, mi ispod bi to jasno sve odradili puno bolje. Tako lijepog glasa, a opet, tako malo uspjeha na međunarodnoj sceni. Tako lijepog stasa, a opet, tako malo uspjeha izvan Hrvatske. Tako duhoviti, a s tako bijednim humorističnim serijama. Tako daroviti za glumu, a opet...

No, u potrazi za svojom posebnošću, uspjeli smo pronaći nešto u čemu smo zaista nenadmašni na cijelom Globusu - pljuvanju po svome. Političari su stara meta svugdje, ali Hrvati su to doveli na nove visine. Ali daleko od toga da su Sanader&Račan jedina tema, pljuvanje je primjenjivo na sve pore života. Pljuvati se može po televizijskom programu, po pjevačima, po sportašima, po gospodarstvenicima, po tvrtkama, po svom poslu, po susjedu, jedni po drugima. Splićani po Zagrepčanima, Zagrepčani po Splićanima. Kao da nismo svi zajedno Hrvati, i kao da nam zajednički interes nije - Hrvatska.

Jedna posebna kategorija, na koju smo izrazito ponosni, u kojoj nam nitko nije ni blizu, jest pljuvanje po uspješnima i talentiranima. Na stranu ostale društvene grupe, u kojima jedan Miroslav Radman nije vrijedan HAZU-a, sport je najbolji primjer društvene grane u kojima Hrvati znaju puno više od onih koji se tim sportom bave i koji u tom sportu ostvaraju uspjeh (fuj-fuj).

Hrvatskih 11 igrača odigralo je neriješeno s 11 iranskih igrača (plus zamjene), a kriv za takav kolosan neuspjeh samo je jedan igrač - Niko Kranjčar. I, naravno, njegov otac, Zlatko, čovjek čija bi slika trebala stajati pored definicije riječi nepotizam u rječniku. Takav je barem dojam koji bi neutralni promatrač dobio osluškujući atmosferu na Gradskom vrtu odnosno reakcije navijača poslije utakmice.

Najmlađi i najneiskusniji igrač najbolje hrvatske postave ujedno je pod daleko najvećim pritiskom. Promatran stalno kroz prizmu obiteljskog odnosa s izbornikom, svaki njegov potez pod posebnim je povećalom - dobar potez vrijedi manje nego od ostalih igrača, a loš potez jasan je dokaz da ne zaslužuje mjesto među prvih 11. Na stranu to što Tomas potpuno zablokira kod prvog pogotka ili što Tokić zaista početnički pokloni loptu za drugi gol. Ili što si Pletikosa sam zabije gol nakon kornera. Sve to za SP nije toliko bitno koliko Kranjčarovo krivo dodavanje ili neuspješan dribling. Objektivno, je li Niko Kranjčar zaslužio zvižduke danas? Ili, za one kritičnije, je li jedino Niko Kranjčar zaslužio zvižduke? Odgovor na oba pitanja je - nije.

Odgovor na drugo pitanje lakše je argumentirati jer se odnosi na jednostavni sportski aspekt. Kranjčar nije igrao na zadovoljavajućoj razini, no nije ni dosta drugih igrača. Pa ako ne valja Kranjčar, ne valja ni Tokić ni Tomas ni Vranješ, pa ni taj Modrić kojeg mnogi guraju u Nikinu ulogu. Jer i famozni Luka imao je niz pogrešnih dodavanja i poteza.

Prvo je pitanje, pak, puno složenije. Jesmo li jedina reprezentacija na svijetu koja na taj način ispraća momčad na SP? Vjerojatno da. Dok su Australci euforično ispratili svoje junake na SP, kao što čine i druge zemlje, mi smo igrača od kojeg dosta očekujemo i na kojem se dosta toga gradi - ispratili fućkanjem. Jel' to zamislivo negdje drugdje? Teško.

Koliko uopće ima smisla nabrajati države koje su mnogo veće od Hrvatske, koje imaju mnogo više stanovnika, nogometaša i love nego mi, a koje će Njemačku gledati samo na SP. Koliko smisla ima nabrajati podatke tipa onog da pod vodstvom Zlatka Kranjčara (dakle s Nikom u prvih 11) Hrvatska nije izgubila službenu utakmicu, da nije izgubila u prijateljskim dvobojima od dvije svjetske velesile, Brazila i Argentine (koja je pobijeđena s 3:2). S obzirom da će mnogi reći da Hrvatska s Nikom igra s "igračem manje", ovi uspjesi su zaista fascinantni. Nema smisla. Nema smisla zato jer Kranjčar će uvijek biti kriv, dok god mu je otac izbornik, ili dok ne postane dobar kao Totti ili nešto bolji. Jer mi smo ipak Hrvati.

Hrvatski navijači moraju shvatiti da je Niko Kranjčar - Niko Kranjčar. Da nije 10, 20 ili 50 posto Tottija, Zidanea ili Bobana. Da je igrač kao i svaki drugi, sa svojim manama i vrlinama. Da prije osam godina za njega ne bi bilo mjesta u prvih 11, ali da sada ima jer oskudijevamo s kreativnim igračima. Da je on jedan od 23 nogometaša koji uoči najvećih nastupa u karijeri trebaju potporu cijele nacije, a ne kritiku i dodatno opterećenje pri svakom potezu.

Na nezadovoljstvo svatko ima pravo, kao i na opravdanu i konstruktivnu kritiku. No, hrvatsko blaćenje ljudi samo zato jer im se svako mišljenje ne podudara je naš poseban specifikum. Ne vrijede ti nikakvi rezultati, karizma, uspjesi i prošlost ako u jednom trenutku razmišljaš drugačije od mene. Ja sam u pravu, ti si u krivu, taman ja bio običan nogometni navijač, a ti osvajač niza trofeja kao igrač i kao trener.

Svako će reći "plasman na SP je uspjeh sam po sebi", no zašto se tako i ne ponašamo? Zašto onda ovu momčad ne slavimo i ne ispraćamo kao junake koji su malenoj zemlji osigurali još jednu sjajnu promociju na najvećoj pozornici i zbog kojih će nam ovo SP biti puno posebnije nego recimo susjedima Slovencima, Mađarima i državljanima BiH, ili na primjer Bugarima, Dancima, Turcima, Čileancima, Norvežanima, Fincima, Ircima, Belgijcima, Slovacima, Kameruncima, Nigerijcima ili Kinezima kojih je milijardu više od Hrvata, a kojima se lakše plasirati na SP nego nama.

Žao mi je što sam pisao o ovome. Niko Kranjčar je kao tema u medijima "mlaćen" sa svih strana, i tako već pet godina, a hrvatska reprezentacija nudi puno više tema od te jedne. Međutim, kako ne istaknuti da smo jedina zemlja na svijetu koja je nekog svog igrača na SP ispratila - zvižducima. I to igrača koji je svojim ponašanjem i odgojem daleko iznad onih koji u njegov dres oblače domaće životinje. To svakako zaslužuje prostor jer dokazuje ono što si stalno govorimo - da smo posebni. Bravo za nas!