Lideri i odgovornost

Ne morate biti znanstvenik na Oxfordu kako biste barem otprilike definirali riječ odgovornost. Pa vjerujem da i navedena gospoda – a sigurno za tu listu ima još dosta kandidata – imaju kapaciteta odgovornost definirati barem kao "ono kad smo odgovorni za stvari koje se događaju u subjektima koje vodimo".

Svaki respektabilan lider zna kako određena pozicija sa sobom donosi i određenu odgovornost. Lider će prihvatiti odgovornost za rezultate koje njegov odjel, tvrtka, klub, savez postiže pod njegovim vodstvom. Lider neće kriviti druge, niti vanjske faktore niti sreću i nesreću, jer oni nisu žrtve. Žrtve su pasivni subjekti, a lideri aktivni – oni preuzimaju inicijativu i rješavaju stvari.

Kako to izgleda u praksi u hrvatskom sportu?

Stanje u HNS-u: USKOK-ove ladice sve su punije s profilima ljudi vezanih za hrvatski nogomet. Nogometaši su optuženi za namještanje utakmica. Neki drugi nogometaši nemaju za stanarinu i bojkotiraju utakmice. Članovi Sudačke komisije uhvaćeni su na djelu i bit će im suđeno za primanje mita za "pošteno suđenje", a ta afera iznjedrila je cijeli niz optužbi i sumnji ne na nekoliko utakmica nego na sav nogomet koji je do sada odigran u samostalnoj Hrvatskoj. Na svim razinama. Farse s licenciranjem, iz godine u godinu. Liga 16. Lažna obećanja, poput onog o nogometnom kampu, ili onog o "barem jednoj utakmici tjedno na televiziji s nacionalnom koncesijom". Pad posjete, pad zanimanja. Infrastruktura. Rezultati klubova u Europi.

Odgovornost HNS-a: Svi već dovoljno znate i u svemu smo već dovoljno pisali, pa da skratimo priču, evo samo citata gospodina Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, za Media Servis nakon vijesti o uhićenju Nenada Pralije: "Nemam pojma. Ja sam s mladima u Umagu i nemam pojma… Nema, dosta mojih mišljenja o svemu tome, dosta.. J*** mi se i za Praliju i za sviju po redu."

Kako je moguće da u državi koja silom hoće u EU "lider" nogometnog saveza ne samo da "nema pojma" što se događa, ne samo da uporno pere ruke od apsolutno svake afere i problema govoreći o sebi u prvom licu, bahato, podcjenjivački i s vidljivim gađenjem prema svakom novinaru, već je i prostak koji nije svjestan ni što predstavlja ni kakvu štetu radi hrvatskom nogometu i svojom komunikacijom i svojom neaktivnošću i svojim guranjem problema pod tepih?

Ne znam.

Ali očito je moguće. I dok se konačno ne sruši ta kula od karata u HNS-u, s Markovićem na vrhu, ali i svima koji mu drže ljestve, ne možemo se ni mi u medijima umoriti od pisanja o tomu, koliko god se ponavljali.

Marković i HNS aktualni su zbog sve brojnijih i vrlo ozbiljnih afera, no slični odlomci (zapravo cijele studije) mogli bi se napisati o svakom u uvodu spomenutom "lideru".

Odgovornost nije nužno kaznena, štoviše, lideri odgovoraju i za svoje rezultate vlasnicima, ali odgovaraju i moralno, za ugled koji imaju subjekti koje vode.

Nažalost, u Hrvatskoj nečiju odgovornost možemo dočekati tek kada im USKOK zakuca na vrata, prije toga "nema nikih problema", nigdje, ne samo u sportu.

Ni u Dinamu, građanskom nogometnom klubu koji na tribinama nema ni navijača ni gledatelja, u medijima nema prijatelja, a u društvu nema respekta koji Dinamo svojim imenom zaslužuje. Bit će da to ima nekakve veze s "mučkom đubradi".

Nema te odgovornosti ni u Hrvatskom košarkaškom savezu čiji najveći i najpopularniji i najuspješniji klubovi, Split, Zadar i Cibona, grcaju u raznozraznim problemima gdje su ih dovele nesposobne (i naravno neodgovorne) uprave, za što u Savezu nije bilo nikoga briga. Kada Savez potegne argument "nismo mi vodili te klubove", trebao bi se prisjetiti da je Savez tolerirao takvo ponašanje pijanih milijunaša, da je Savez mogao kroz svoje propise na vrijeme postaviti sustav koji bi onemogućio trošenje iznad mogućnosti.

Roko Leni Ukić nedavno je u jednom svom tekstu tako iskreno, tako bolno i tako iskreno razotkrio sve slabosti "leadershipa" HKS-a i odnosa prema reprezentaciji da ja iskreno nakon toga ne bih imao obraza ostati predsjednik HKS-a; ako jednom iskusnom i važnom reprezantativcu tako prekipi, onda znači da HKS nije odradio svoju osnovnu ulogu.

Financijska situacija u zemlji nije lagana, i Savezi nisu sami po sebi odgovorni za sve loše trendove u hrvatskom sportu, pa tako i rezultate. No, barem komunikacija Saveza prema reprezentativcima mora biti na visokoj razini. Kao što je, primjerice, u rukometnoj reprezentaciji gdje se vrhunskim i zaslužnim igračima na ispravan način i u pravo vrijeme zahvali na doprinosu i prizna kako je "vrijeme za mlađe". Hm, ili sam i to pobrkao?

Nisam megaloman. Ne mislim da je Hrvatska "najsportskija zemlja na svijetu" i da je osuđena na nogometni rezultat iz 1998., košarkaški iz 1992. ili rukometni iz 2004., niti mislim kako su Dražen Petrović ili Davor Šuker proizvodi nekog boljeg sustava.

Mislim da je za takve vrhunske dosege potreban izvanserijski talent koji se ne rađa tako često, pa je potrebno i malo sreće da ti se poklopi takva generacija. Hrvatska je ipak u Barceloni imala Petrovića i Tonija Kukoča, dvojicu od pet najboljih europskih igrača ne u tom trenutku već svih vremena. To nije samo stvar nekog sustava. Niti će Francuzi vladati rukometom i nakon Karabatića, niti Španjolci nogometom nakon Xavija i Inieste.

Svjestan sam i da je danas za vrhunske domete u sportu potrebno i snažno gospodarstvo koje može podržati sportske projekte u vremenu kada država to može sva manje zbog pritiska drugih društvenih grana, ali i u vremenu gdje je vrhunski sport skuplji nego ikad. Infrastruktura, trenažni process, oprema – sport je danas skupa znanost i nije lako biti konkurentan SAD-u, Njemačkoj, Kini, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i drugim zemljama koje mogu ulagati puno veće iznose u sport.

Ali valjda nije megalomanska želja da izvučemo najbolje iz onoga što imamo? Da napravimo zgodnu, malu prvu nogometnu ligu u kojoj o pobjedama odlučuju igrači, a ne suci. U kojoj su aktualne teme pojačanja i sustavi igre, a ne prostakluk vodećih ljudi.

Da Savezi budu najbolji mogući servis reprezentacijama i izbornicima, i da budu kontrola kvalitete, savjetnik i vodič klubovima, da im omogućuju najbolji mogući sustav natjecanja, najbolje suce, najbolju podršku u problemima koje klubovi imaju, da im budu od pomoći u traženju jakih zajedničkih sponzora, da svojim kvalitetnim, afirmativnim, proaktivnim djelovanjem što uključuje korektnu komunikaciju budu lideri u stvaranju pozitivnog stava javnosti i privatnog sektora prema tom sportu, natjecanju, prema tim klubovima.

Da Saveze i klubove vode obrazovani, kulturni, pristojni ljudi. Ma, evo za početak bih prihvatio i da budu samo simpatični. I to bi već bila ugodna promjena.

Da u Savezima i klubovima počne vladati odgovornost kao zamjena za bezkičmenjaštvo.

Da zavladaju lideri umjesto šerifa.