Lino - genijalac ili srećković?

Priznajem, to je tema koja mi godinama čini neugodan problem. Niti mogu napisati ono što mislim, niti mogu napisati ono što ne mislim.

Naime, kontra svake Sportnetove vrijednosti bilo bi napisati da je Červar "neznalica ili srećković". Uvijek pozivamo na realnost, štitimo trenere i izbornike čak i u slučajevima rezultatskih neuspjeha (Bilić, Kranjčar...), a od standardnog hrvatskog jala i napada na uspješne bježimo kao vrag od tamjana.

Iz te perspektive, bilo bi nekorektno baš za Červara izabrati drugačiji pristup, jer je reprezentaciju Hrvatske preuzeo na samom dnu - kada je zaista nitko nije htio - i u prvom je natjecanju odveo na svjetski vrh, kasnije se popeo i na Olimp te nanizao niz odličnih, vrlo dobrih i dobrih rezultata, s niti jednim pravim neuspjehom. I kako god "spinali" ovaj ili onaj rezultat, neporeciva je ta niska svjetskih rezultata koji su ostvareni s Červarom na čelu.

Pa ipak, bio bih licemjeran kada bih u ovoj kolumni tvrdio da smatram kako je Červar svjetski vrh što se rukometnih trenera tiče. Previše je sumnjivih odluka pri izboru igrača, previše je primjera loših strateških odluka - poput one da s maksimalnim pristupom igramo protiv Španjolske na SP-u u Njemačkoj, na previše smo natjecanja umorni dolazili u završnicu, previše je natjecanja gdje smo gubili važne utakmice od istih protivnika koje smo dobivali u nevažnima.

Previše je time-outova u kojima napade slaže Balić, a ne izbornik. I previše utakmica u kojima vam jednostavno neki potezi nisu jasni, primjerice - zašto Zlatko Horvat igra desnog vanjskoj u finalu svjetskog prvenstva u rukometu.

Koja je prava istina Line Červara? Postoji dovoljan broj argumenata da je Lino uistinu - genijalac. Činjenica da neke njegove odluke i poteze prije ili tijekom utakmice ne možemo shvatiti mogu se objasniti i time da je on genijalac, a mi nismo. Činjenica je da je Hrvatska od dna Europe do vrha svijeta došla pod njegovim vodstvom, i činjenica je da smo na nekoliko natjecanja u nizu igrali najljepši rukomet na svijetu, s visokom razinom imaginacije i kreativnosti koju je trener morao znati osloboditi iz briljantnih igrača poput Ivana Balića. I činjenica je da to ne bi znao i mogao bilo koji trener, posebno ne "control freakovi" koji sve vide kroz svoje šablone.

Ideja da s igračem manje igramo s još jednim igračem u polju umjesto vratara se većini činila bedastom, no u praksi se pokazala vrlo uspješnom. Možda smo imali sreće, ali za sada na taj način nismo primili niti jedan gol, a u napadu smo igrali puno lakše i efikasnije. To su stvari koje su spremni uvesti samo treneri koji razmišljaju "out-of-the-box", koji imaju hrabrosti i vizije. Červar je, očito, jedan od tih.

Nadalje, ne mogu se dovoditi u pitanje ni njegove motivacijske metode, jer kakav god bio prema van - preosjetljiv, čudan, ponekada agresivan ili patetičan - Červar u svlačionici uvijek, ali baš uvijek ima sretnu, homogenu, borbenu družinu. Lino je sposoban uvjeriti momčad da "u njih nitko ne vjeruje", a to je u sportu fantastičan motivacijski alat. Kada čujete da Alilović nakon prve utakmice govori da su "neki govorili kako će ova momčad ispasti u prvom krugu", nije vam baš jasno o čemu priča - jer nitko ozbiljan to nije najavio niti rekao - ali to nije važno. Najvažnije je da je Červar u to uspio uvjeriti igrače i da njih to tjera da dokažu svima suprotno, bez obzira što "svi" uopće ne postoje.

Činjenica da o Lini kritičnije govore samo igrači koji više nisu dio reprezentacije ipak više govori o njima, nego o Červaru i definitivno se mogu smatrati izrazom razočaranja što više nisu dio reprezentacije. Za Červarov posao nije toliko bitno što bivši igrači, mediji ili javnost misle o odbacivanju Petra Metličića, bitno je tek što misli aktualna svlačionica. A koliko smo mogli vidjeti po odnosima u prve dvije utakmice, dojam je kako nikakvih problema nema, jer opet svi dišu kao jedan, opet svi daju podršku svima i vesele se bilo čijem pogotku "kao mala djeca". S obzirom da je dobar dio reprezentacije promijenjen, da je sada to spoj mladih i starijih - a to ne funkcionira uvijek dobro - Červar za autobiografiju može i to zapisati kao značajan uspjeh.

No, s Červarom uvijek postoji i druga strana medalje.

Na ljeto će biti šest godina od posljednjeg zlata, a u rukometu je to šest natjecanja. Osvojili smo u tom razdoblju tri srebra, iako smo imali generaciju igrača koja je i sama u nekoliko navrata priznala da je mogla i trebala osvojiti više. Činjenica je da niti jednom do kraja nismo otišli bez Irfana Smajlagića kao pomoćnika Červaru. Slučajnost ili ne? Realno, nitko ne može znati.

Červar je po mnogo toga sličan još jednom treneru koji polarizira javnost - Miroslavu Blaževiću. Primjerice, niti jedan od njih ne barata imenima tuđih igrača kao što biste možda od vodećeg rukometnog/nogometnog uma očekivali. Kao što Ćiro realno ne zna nabrojiti 20 portugalskih igrača, tako Lino nije siguran kako se zove norveško krilo koje nam je utrpalo devet golova. Je li realno očekivati onda da može dobro pripremiti taktiku za sljedećeg protivnika?

Međutim, je li to uopće ključno? Savršenog trenera sigurno nema, a lako je moguće da je za ovu momčad - kao i primjerice za Šukerovu generaciju nogometaša - važnije bilo imati pedagoga, motivatora, nekoga tko zna dobro posložiti obranu (što je sigurno Červarov forte kao rukometnog trenera), nekoga tko zna zaštititi svlačionicu od utjecaja izvana i, kako bi Ćiro rekao, galvanizirati momčad na temelju raznih stvarnih i izmišljenih razloga, nego imati nekog briljantnog taktičara koji zna sve o rukometu, ali ne zna o ljudima.

Možda su Balić i momci jednostavno bili dovoljno sposobni sami dogovoriti određene napadačke finese, te im je Červarov laissez-faire pristup omogućio da odigraju na gornjoj granici svojih mogućnosti. Primjerice, jedan Balić nikada nije igrao u klubovima, kod drugih trenera, tako dobro kao što je igrao za Hrvatsku.

Gledajući tako, možda se Červar zaista našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. I možda je ova generacija u njemu pronašla idealnog trenera.

Možda bi neki Serdarušić postigao još više. Možda manje.

Ali s takvim konstrukcijama Sportnet ne koketira. Neću ni ja, Červar je olimpijski i svjetski pobjednik, a od Sportneta ima punu podršku da postane i - europski. Iako ne zna kako se zove Tvedten.

Očito to nije bitno.