Nazire li se Vrankovićev kraj?

Blagdansko doba ne protiče u posebno veselom raspoloženju pod Tornjem. Iako je Cibona na početku sezone s nekoliko lijepih napadačkih predstava pokazala talent i dala nadu da se radi o momčadi koja ima veći potencijal nego one prijašnjih sezona, s približavanjem nove godine stvari se rapidno pogoršavaju - od rezultata preko igre do odnosa u momčadi.

Rezultatski gledano, ništa još nije upropašteno, zapravo, Ciboni se još nije dogodio poraz za koji bi rekli da se - nije smio dogoditi. Barem ne u Euroligi, za NLB ligu, iako to nitko neće glasno reći, ionako nikoga nije briga. Ni klub ni igrače, a ni navijače.

Tri domaće pobjede, pet gostujućih poraza - na papiru izgleda kao najnormalnija Cibonina sezona. No, treba iskreno priznati da su domaće pobjede došle protiv slabijih protivnika (osim Efesa na samom startu), drugi dio prvog kruga u Draženov dom donosi Unicaju, Aris, Maccabi i Lietuvos Rytas. Realno, bez pobjeda u svim tim utakmicama Cibona će teško vidjeti drugu rundu jer za pobjedu u gostima potrebno je nešto što u Ciboni još nismo vidjeli ove sezone - karakter.

Omjer 3-5 dobro skriva prilično slabe igre Cibone u Euroligi. Tri katastrofalna poraza u gostima, kada je Cibona ostala zaleđena na -38 kod Unicaje, -34 u Litvi i -26 u Turskoj, pokazala su Cibonu kakvu nismo viđali u Anzulovićevo vrijeme - beskarakternu, spremnu na visoke poraze bez prave borbe. Zula se isto u Zagreb vraćao bez bodova, no dojam je da je Cibona češće bila u igri, a sramotnih poraza, jer za klub Ciboninog renomea sramotno je gubiti 40 razlike, bilo je ipak manje.

Cibonina obrana treća je najslabija u Euroligi (slabiji su Chorale Roanne i Virtus), Cibona ima treću najlošiju koš-razliku, u vrhu je po izgubljenim loptama, a zajedno s Virtusom i Prokomom momčad je s daleko najmanje asistencija (samo 74 u osam nastupa). U kategoriji koja možda i najbolje pokazuje motiviranost momčadi - u skokovima - Cibona je, i to uvjerljivo, najlošija od 24 momčadi.

Bez obzira što je i za skok potrebna određena kvaliteta igrača, taj segment igre uvelike ovisi o želji, angažmanu i srcu igrača, pa je takva očajna statistika porazna za igrače, ali i za Vrankovića. Od igrača kojem su trud, srčanost i "krvava koljena" bili forte očekivali smo momčad koja će igrati s više žara u obrani, a ne momčad koja mora zabiti 110 poena da bi nekoga pobijedila.

Iako je danas jasno kako neke optimistične prognoze oko potencijala ove momčadi, poput Novoselove konstatacije da se ova ekipa može boriti za Final Four, nisu bile najrealnije, Vranković je dobio na raspolaganje bolji 'materijal' nego Dražen Anzulović, osim u prvoj Zulinoj sezoni. Mora se iskreno reći da, za sada, nije skrojio bolje odijelo, Cibona obrambeno ne sliči na momčad već na - rasulo.

I dok će napad poneku utakmicu izvući zahvaljujući talentu kojeg napadački sigurno ima dovoljno, momčad bez prave obrane na putu je za nigdje. Kako je obrana uvijek bila dio momčadi na koji trener može više utjecati, jer je u velikoj mjeri stvar želje, htijenja i borbenosti, Vranković mora po brzom postupku popraviti obranu cibosa jer ga inače čeka prijevremeni rastanak s Cibonom. Ako "vukovi" zaista uskoro ne postanu vukovi, Vrankovićevi dani pod Tornjem su odbrojani.

Iako NLB liga ionako služi kao trening za Euroligu, pristup momčadi u regionalnoj ligi također je ispod očekivane razine, baš kao i omjer 8-5 uz, u najmanju ruku čudne, poraze poput onog protiv Geoplin Slovana također ne rade na ruku Vrankoviću. Baš kao ni očito neslaganje s Larryjem Ayusom, čije igre oduševljavaju u svakoj petoj utakmici, a razočaravaju u svim utakmicama između, ali je ipak prva zvijezda momčadi. Ako Vranković ne može izvući maksimum iz Ayusa, Cibona neće daleko dogurati, a s njom ni Joke.

Ako njih dvojica neće moći zajedno, netko će morati spakirati kofere jer će u protivnom taj odnos biti "karcinom" cijele svlačionice. Pa iako je lakše promijeniti trenera, ovdje ćemo radije stati na stranu Vrankovića jer Ayuso jednostavno - nije timski igrač. Baš kao što su lani u Ciboni govorili dok su igrali protiv Splita, Ayuso je koristan za takvu momčad i u jednoj utakmici može pobijediti svakoga, no pitanje je kako bi funkcionirao u ozbiljnom euroligašu. Odgovor smo dobili ove sezone - prilično slabo. Nerazvikani Chris Warren daleko je više pokazao ove sezone i zapravo je jedini igrač koji je u potpunosti zadovoljio jer se na svakoj utakmici - pojavio.

Vranković je, to isto treba istaknuti, talentiran trener, Cibona je ofenzivno djelovala bolje nego proteklih godina. No, pod Toranj je stigao prerano, kratki period u Širokom nije promijenio činjenicu da je kao trener još uvijek "zelen". Stigao je u veliki klub gdje su očekivanja visoka, pritisak popriličan, a svlačionica puna različitih i jakih karaktera. Vranković putem uči, ali pitanje je koliko dugo klub to može istrpiti, premda bi možda u dugom roku to bilo korisno i za Vrankovića i za Cibonu.

Usprkos ponekom slomu u gostima, relativno slabim igrama općenito, Vranković je sto posto siguran dok - ne izgubi doma. Prvi domaći poraz ozbiljno će uzdrmati temelje njegove vladavine, a on nije daleko nastavi li Cibona s ovakvim igrama. Može li Joke na vrijeme razbuditi momčad, obnoviti srušene mostove s Ayusom i vratiti Cibonu na pravu stazu? Nadajmo se, treba nam mladih i kvalitetnih trenera...