Nije zlato HSV što sja

Nakon što je osvojio cijelu naciju, koja ga opravdano smatra najzaslužnijim za preporod hrvatske reprezentacije poslije sloma u Njemačkoj, Slaven Bilić će u svakoj prilici imati potporu te nacije. Pogotovo kada se s druge strane nalaze oni likovi hrvatskog nogometa (Marković, Srebrić...) koji nikome nisu posebno dragi; Bilić donosi pobjede na travnjacima, a "funkcioneri samo koče razvoj hrvatskog nogometa" ili "gledaju kako spremiti lovu u svoj džep".

Stoga ne čudi što u priči oko novog ugovora Slavena Bilića u javnosti slika izgleda ovako - HNS odugovlači, HNS podcjenjuje Slavena Bilića, Bilić ima premali ugovor, zbog sporosti HNS-a izgubit ćemo možda i najvoljenijeg izbornika od samostalnosti. No, koliko u toj percepciji ima istine?

Prvi mit koji bi trebalo razbiti jest - ima li Bilić premali ugovor? Da bi odgovorili na to pitanje, trebali bi se vratiti u vrijeme kada je Bilić dolazio na poziciju koju sada drži. Naime, na mjesto izbornika je stigao kao relativno neuspješni izbornik mlade reprezentacije s jednom, također ne posebno uspješnom, epizodom na klupi Hajduka. Tada je potpisao ugovor na temelju svojih rezultata, baš kao što je to uobičajeno u nogometnom svijetu. Ni Fergusonov posljednji ugovor s Manchester Unitedom nije baš isti kao što je bio prvi. Ni Bilić ni mediji niti javnost nisu "plakali" zbog tih 40.000 kuna mjesečno.

Godinu i pol kasnije, Bilić u svom CV-u ima dvije veličanstvene pobjede nad Engleskom, uvjerljiv plasman na Europsko prvenstvo i impresivnu igru reprezentativne selekcije; stekao je i trenerski autoritet diljem Europe, zapravo, stekao je trenersko ime. "Neke stvari ne mogu se kupiti novcem", pa tako ni tih 40.000 kuna ne otkriva precizno koliko je zapravo Bilić "zaradio" kao izbornik hrvatske reprezentacije.

Bilić, dakako, danas vrijedi puno više od tih 40.000 kuna. To znaju i u HNS-u, te su spremni po isteku aktualnog ugovora platiti Bilića koliko će po rezultatima tada vrijediti.

Tu se možda skriva HNS-ova pogreška - zašto odmah poslije kvalifikacija nisu reagirali u Kući nogometa i produžili Bilićevu obvezu te tako osigurali prijeko potreban mir prije Europskog prvenstva? Možda to i jest bila pogreška (ako bi Bilić bio voljan potpisati ugovor), no ako je nešto HNS naučio s tri Bilićeva prethodnika jest sljedeće - ne treba suditi izbornika prije velikog natjecanja.

Zlatko Kranjčar najbolji je primjer. Nakon kvalifikacija imao je gotovo jednak kredit u javnosti poput danas Bilića - također je oživio reprezentaciju, unio svježu krv, osuvremenio igru i nikad uvjerljivije izborio plasman na SP. Imao je problem zbog sina Nike, no generalno se javnost slagala - Kranjčar zaslužuje još jedan mandat.

Međutim, na temelju samo tri nastupa (zapravo, na temelju remija s Australijom) na SP-u palac se okrenuo prema dolje i Cico je vjerojatno na prste jedne ruke mogao pobrojati ljude koji su htjeli njegov ostanak. Tada više nikome nije bilo žao što se HNS nije požurio s novim ugovorom, dapače, ispao je to vizionarski potez Saveza.

Zbog svog igračkog pedigrea, Bilić u Engleskoj i Njemačkoj ima puno veće ime nego Kranjčar, pa stoga i HNS ima puno žešću konkurenciju nego što je imao za Cicu. Upravo zbog toga HNS je možda trebao reagirati prije, premda je zaista istina da su tri prethodna izbornika pala na najvećem testu pa je i HNS-ov oprez razumljiv, bez obzira na same pluseve koje je do sada donio Bilićev mandat.

Bilićeva perspektiva

No, problem treba gledati i iz kuta Slavena Bilića. Bez ikakvih pretenzija da znamo što se odvija u glavi hrvatskog izbornika, možemo staviti pluseve i minuse novog ugovora na papir, pa tako i lakše sagledati odluku koja je pred njim.

Plus je jedan jedini, ogroman i očit, te od Bilića uvijek ponavljan: "Nema veće časti, većeg užitka, većeg ponosa od vođenja hrvatske reprezentacije." I nema ni najmanje sumnje da je Bilić potpuno iskren kada to tvrdi. Ni da ga karijera dovede na klupu Manchester Uniteda, teško da će moći doživjeti iste emocije kao kad je pred punim Maksimirom srušio Englesku ili kada je njegova momčad utišala krcati Wembley. Nigdje neće biti veća "faca" nego što je bio u Hrvatskoj proteklih godinu-dvije, nikad neće biti toliko voljen, hvaljen, obljubljen kao hrvatski izbornik. Možda nikad neće ni raditi u tako dobroj atmosferi, s kolegama koji su mu bivši suigrači, s momčadi koja je toliko složna i puna zajedništva. To sve skupa je jedan plus "velik k'o kuća".

No, ostanak na hrvatskoj klupi za Bilića ima i dosta minusa, koliko god to neobično zvučalo. S dvije pobjede nad Engleskom njegova je "tržišna vrijednost" trenutno jako visoka (što zorno potvrđuje ponuda Hamburga), a prilično je riskantno čekati rasplet Eura kako bi saznao hoće li mu eventualni hrvatski uspjeh poput polufinala eventualno vrijednost još povisiti. Nekoliko bi, pak, predstava na Euru poput one s Nizozemskom u Splitu Bilića ne bi "izbrisalo" s karte poželjnih trenera, ali bi aktualnu euforiju oko njegova imena sigurno splasnulo.

S druge strane, u novim kvalifikacijama Bilić ionako ne može prema gore, jer standard od dvije pobjede nad Engleskom ne može nadmašiti već samo pokušati izjednačiti, što će biti nelak zadatak protiv Fabija Capella. Drugim riječima, novi ugovor s Hrvatskom može mu donijeti više štete nego koristi gledano iz perspektive klupske karijere, pa čak i iz perspektive percepcije hrvatske javnosti. Rijetko gdje kao u Hrvatskoj vrijedi ona "danas jesi, sutra nisi", pa je Biliću možda i logično Hrvatsku napustiti kao apsolutni car, nego riskirati sudbinu, primjerice, Zlatka Kranjčara.

No, ni to, pa ni bolji novac koji može zaraditi u HSV-u, West Hamu ili negdje drugdje vjerojatno nisu presudni faktori u Bilićevoj glavi. Bilić je ambiciozan trener kojeg najbolje godine tek čekaju, a iako je izbornički posao poseban i nenadmašan, Bilića sigurno interesira posao u jakoj ligi poput Premiershipa ili Bundeslige.

Englesku je već pobijedio, plasman na veliko natjecanje već je izborio, Hrvatsku je već oduševio; iako nema sumnje da bi to i Biliću bilo lijepo ponoviti, ne treba čuditi ako su se u Biliću sada probudile klupske ambicije. Trenirati i voditi klub iz dana u dan, igrati svaki tjedan utakmicu-dvije pred punim tribinama i s velikim očekivanjima javnosti, ipak je drugačije nego veći dio godine gledati kandidate, a igrati možda desetak utakmica od kojih je većina "biti ili ne biti".

Zbog svih tih razloga, možda ovo odugovlačenje, kako javnost vidi priču o novom ugovoru, nije samo plod HNS-ove sporosti već i izbornikovog vaganja pluseva i minusa koje bi novi mandat sa sobom donio. Sve to mogao bi postati objektivan problem uoči hrvatskog nastupa na Euru, koliko god sve strane tvrdile kako situacija s ugovorom neće nimalo utjecati na pripreme...