Nikad tako Dinamo neće uspjeti

I ne čudi stoga što je Dinamova svlačionica frustrirana nakon Salzburga, jer gadan je osjećaj kada znaš da si blizu, još gadniji ako osjećaš da si bio bolji. Dinamovci se sigurno tako osjećaju, u tri od četiri poluvremena bili su barem za nijansu bolji suparnik od Red Bulla, iako je jasno iluzorno govoriti o nekoj velikoj razlici u kvaliteti. Ali za tu malu nijansu Dinamo je bio bolji, dominantniji. Kada je igrao s dva napadača.

Nogomet je sigurno kompliciran, zato se treneri genijalci poput Capella, Fergusona ili Van Gaala ističu, ali u nekim osnovnim stvarima je i bolno jednostavan. Vjerojatnost je da Krunoslav Jurčić zna o nogometu puno više od svih novinara zajedno, ali ako baš cijeloj press loži padne mrak na oči kada vidi sastav (“zašto samo jedan napadač?”), ako i cure i mame i stariji i klinci, ali i oni koji su vidjeli bezbroj utakmica, uključujući Dinamova posrtanja proteklih sezona, zavape za Slepičkom od prve minute, onda za to sve vjerojatno postoji neki razlog.

Dinamo je dobro ušao u sezonu, koliko god HNL bila loše mjerilo, odigrao je vrlo dobru utakmicu i u Salzburgu, a sve to dok je igrao s dva napadača. I Dinamo jedino tako zna igrati, napadački, jer tako igra cijelu sezonu u domaćem prvenstvu, to je u DNK maksimirskog kluba. Zašto se treneri “genetičari” uporno trude to promijeniti krajnje je nejasno.

Jurčić i njegovi prethodnici iz nekog su razloga uvjereni da tako ne smiju igrati u Europi, da tu vrijede neka druga pravila. No, Dinamo se ne zna braniti. Dinamo kroz HNL gotovo nitko ne napada s više od dvojice igrača, protiv Dinama momčadi nisu opasne iz prekida, nitko ne stvara pritisak, ne stišće. I zato je Dinamu problem svaki prekid, svaki ozbiljan napad protivnika, zato gotovo uvijek kod kuće prima pogotke od ozbiljnih protivnika.

Ali – Dinamo zna napadati. Obrana Istre nije što i obrana Red Bulla, ali Dinamo zna napadati, Dinamo zna zabiti i Werderu i Šahtaru, a kamoli Red Bull Salzburgu. Ako se ”psi puste s lanca”, Dinamo bi mogao biti još opasniji. Kao što je pokazivao u Amsterdamu ili Pragu, gdje je morao napasti, gdje je zabio po tri pogotka, što ni boljim momčadima ne polazi lako za nogom.

Ziheraškim pristupom Modri su kretali u domaće oglede, primjerice, s Ajaxom, Spartom i Spartakom, i svaki se puta proveli kao bosi po trnju. Ivanković je naslagao veznjake, naredio ”kontroliranu igru”, pritisak, čuvanje lopte, otprilike sve ono što je nakon utakmice sa Salzburgom pričao i Krunoslav Jurčić. Rasplet – isti. Anemični Dinamo, bez bilo kakve kontrole lopte koja bi proizašla iz tog viška veznih igrača. Na papiru možda zvuči dobro, na Akademiji se možda tako polažu ispiti, ali u zbilji takva taktika u Dinamu ne funkcionira.

Taj drugi napadač je, kako god okrenemo, prvo pitanje nakon ovog ispadanja. Kako ne bi bilo kada je Dinamo u drugom dijelu bio druga momčad, pa iako je u tom razdoblju ispao – za tim neće nitko žaliti. Svima nam je na pameti taj nesretni prvi dio, gdje je Dinamo jednostavno igrao ziheraški. U Dinamovom slučaju, to u pravilu znači i – gubitnički.

Svaki Jurčićev odgovor na presici zapravo se ticao te dvojbe, i stalno je pokušavao opravdati svoju odluku – pa ”htjeli smo nametnuti svoj ritam”, pa ”htjeli smo visoko napasti protivnika”, pa ”u igri s dva napadača imamo problema u sredini,” pa ”taktiku sam izabrao na temelju saznanja o protivniku i svojoj momčadi.”

Na kraju presice, na direktno pitanje – pa najavili ste da se Dinamo ne zna braniti, zašto onda s jednim napadačem, Jurčić je odgovorio: ”Mi smo imali rezultat 1:1. Zar mislite da Morales, Sammir i Badelj nisu dovoljno ofenzivni igrači?”

U tom ”mi smo imali 1:1” krije se odgovor na pitanje zašto je Dinamo ispao, ili barem zašto je ovako ispao. Kristalnu kuglu nemamo, pa je nemoguće garantirati ili špekulirati kako bi utakmica završila da se odigralo ofenzivnije, no ovaj scenarij već smo gledali. I opet i opet i opet, svaki puta s istim završetkom.

Hvalili smo Krunu nakon Salzburga, tamo je ugodno iznenadio prilično ofenzivnom formacijom, s dva napadača i trolistom kreativaca, a vratilo mu se i igrom i rezultatom. Kao da su nogometni bogovi poručili Dinamovom treneru ”da, to je način kako Dinamo treba igrati, drž’ se toga”.

I šest dana kasnije – sušta suprotnost. Usamljeni Papadopoulos bez ikakve pomoći u napadu, Badelj ni na nebu ni na zemlji, Morales i Sammir sa samo jednom metom, grčkim napadačem okruženim trojicom čuvara.

Dinamo tako ne zna igrati. Ako poznaje prošlost Dinamovih domaćih nastupa, Kruno Jurčić bi morao znati da se od posljednjih 20 europskih utakmica u Maksimiru bez problema na prste jedne ruke nabroje susreti u kojima Dinamo nije dobio gol. Na Maksimiru zabijaju praktički svi, očekivati da se obranom može do Lige prvaka bilo je jednostavno naivno. A još je čudnije što je tako zaigrao trener koji je tvrdio da zna da Dinamo ne smije tako zaigrati.

Jurčić ima pravo kada naglašava koncentraciju kao ključ (ne)uspjeha, ali ta koncentracija često se svodi na taktičku obučenost, za koju je odgovoran i trener. Primjerice, Dinamo nije imao sreće kod drugog gola Red Bulla, ali pogreška se zapravo dogodila na centru gdje nije na vrijeme načinjen taktički prekršaj. To je upravo taktika, ništa drugo, onaj mali sitni detalj koji Dinamu često nedostaje, a koji kasnije proglašavamo srećom ili nesrećom.

Ne treba podcjenjivati Red Bull, koji je iz prvog ogleda izvukao pouke i u uzvratu se postavio puno bolje. Austrijanci su i proteklih sezona bili ozbiljan protivnik u Europi, igrački i financijski upravo su protivnik al pari Dinamu. Šteta je upravo zbog dojma da je protiv solidnog Salzburga Dinamo bio bolji.

Nije tragedija niti propast, ali Dinamo je imao krasnu šansu osigurati Europsku ligu i još se lijepo bez opterećenja poigrati s nekim za Ligu prvaka, čak s pristojnim izgledima za to elitno natjecanje.

Nažalost, ta prilika je propala, ziheraštvo u Maksimiru nikad nije prolazilo.

Ostaje samo nada da je lekcija, konačno, naučena. Iz tisućitog pokušaja.