Njihov dan

A to je san koji Petar Metličić, Ivano Balić i ostatak paklenog društva imaju priliku ostvariti u nedjelju. Da scenarij bude još dramatičniji, protivnik je Francuska, najveći rival ove generacije. Ne samo da se imaju priliku osvetiti za "prastari" poraz s Islanda, za poraz u Njemačkoj i u Pekingu, već imaju priliku titulu osvojiti protiv (druge) najbolje momčadi na svijetu. Mi ili oni, jedna utakmica dat će odgovor tko je vladar ovog rukometnog desetljeća.

Sport je ponekad nepravedan, ali nerijetko kroz vrijeme vrati nagradu za nepravde. Sudačke krađe, prsti u očima i udarci u rebra, nes(p)retni porazi; sve su to prošli kapetan Pero i njegova posada, ali su zauzvrat dobili jedinstvenu prigodu - finale Svjetskog prvenstva kod kuće, pred svojim gledateljima, u svojoj velebnoj dvorani.

Nema uopće sumnje da će ostaviti srce i dušu na parketu. Da će dati baš sve od sebe. Da sami sebi ništa po tom pitanju neće prigovoriti. Ova momčad drugačije ne zna, gdje god igrala. Bitno je, međutim, da momci ne zaborave - uživati.

To je najveći dan u karijeri svakoga od njih. Niti olimpijska finala, ni bilo kakvi drugi reprezentativni ili klupski uspjesi neće se moći mjeriti s finalom SP-a pred 16 tisuća Hrvata. Proletit će tih 60 minuta nevjerojatno brzo, i treba upiti svaku sekundu najvećeg doživljaja u karijeri.

Ako je netko zaslužio takvu priliku, oni su. Već činjenica da tako dugo traju, a da ništa nije poremetilo briljantnu atmosferu (usprkos raznim pokušajima) je za svaku pohvalu. Ali oni su postali miljenici nacije ne samo zbog rezultata i atmosfere, već nevjerojatnog srca koje ostavljaju u svim utakmicama. Sportski bogovi su to prepoznali, i pružili im priliku.

Zbog svega nabrojanog, srebro neće nikoga usrećiti. Iako je to nedvojbeno uspjeh, i iako su Francuzi nevjerojatno snažan protivnik, najjači mogući, samo je zlato dovoljno dobro.

Priznao je to i Pero Metličić, čiji su zreli komentari nakon utakmice bili sami po sebi - poput kolumne. "Finala se igraju da se pobjeđuju. Želimo do tog zlata, dat ćemo sve od sebe."

Sve se posložilo za savršen scenarij - devet pobjeda, sjajna atmosfera, euforija u cijeloj zemlji, igra na razini najboljih koje smo prikazivali, nedostaje još samo ta jedna pobjeda do desetke. Deset od deset, perfekcija. Jedino prigodno za savršenu momčad.

Ne zato jer su naši, nego zato jer ponekad igraju savršen rukomet. Kada pritisnemo u obrani, kao na početku drugog dijela s Poljacima, dok Arena prijeti da će se srušiti od zvižduka, protivnik golove zabija samo slučajno. A imaginacija u napadu? Nije to samo Ivano Balić, rukometni Magic Johnson, nije ni samo nova zvijezda na rukometnom nebu, Domagoj Duvnjak, već cijela momčad. Na čelu s izbornikom Červarom.

Voljeli ga ili ne, a spadam u ove posljednje, čovjek je stigao u peto finale u šest godina i zato - kapa do poda. Uostalom, o njegovoj viziji puno će reći i Wentina izjava poslije utakmice: "Červarovom se radu godinama divim, Hrvatska nam je uzor za budućnost." I za kritike koje je sam pretrpio, Červar je zaslužio tu divnu prigodu.

Bit će to njihov dan. Francuzi su opak, opak protivnik, ali drugačije ova generacija nije mogla završiti jedan fantastičan period - susretom protiv jedine momčadi koja nam je ozbiljno parirala u ovih šest godina.

Susretom u kojem će Hrvatska pobijediti. Nama preostaje samo doći, nakloniti se, zapjevati i uljepšati im njihov dan...