Nogometni umjetnik, gentleman i legenda

Un vero cavaliere non lascia mai una signora. Pravi gospodin nikada ne napušta damu. Iako je već i u tom trenutku bio na dobrom putu da postane jedan od najvoljenijih igrača Juventusa, Alessandro Del Piero "kupio" je zauvijek naklonost navijača ovom izjavom i svojim ostankom uz Staru damu u trenutku najveće krize slavnog torinskog kluba. Kada je Juventus zbog afere oko namještanja utakmica iz europske elite propao do Serie B, Del Piero je pokazao ljudsku veličinu, moralnu odgovornost prema klubu i navijačima koji su bili uz njega u prijašnjih 15-ak godina.

Iza Del Piera je dovoljno velikih utakmica, naslova, golova i uspjeha da mu nitko ne može oduzeti status jednoga od najboljih igrača proteklih 20-ak godina. Sami vrh? Ne, nije nikada pripadao samom vrhu, Zlatne lopte i najprestižnije titule uglavnom su pripadale drugim igračima. Najbolji od najboljih, poput Zinedinea Zidanea, nisu jokeri s klupe niti su uvijek prvi na redu za izmjene, kao što je Del Piero kod Capella često bio.

No, nogometna povijest kao i ljubitelji nogometa, pamtit će Alessandra Del Piera kao legendu, ne samo Juventusa ili samo talijanskog nogometa. I dobitnici Zlatnih lopti, poput Weaha, Sammera, Rivalda, Owena, Nedveda ili Cannavara ostat će kod mnogih u Del Pierovoj sjeni bez obzira što možda Alex nije u karijeri imao tako dobru sezonu kao oni u godinama kada su osvajali te nagrade.

Postoje ipak razlozi, naizgled subjektivni, zbog kojih neki igrači osvajaju respekt publike više nego neki drugi, možda na papiru podjednako učinkoviti. Postoje razlozi zašto su gledatelji na dva nogometna teatra, Santiago Bernabeu i Old Traffordu, ovacijama ispratili Del Piera sa stadiona.

Stvar je u tomu da volimo posebne igrače. One koji nogomet vide malo drugačije, koji imaju dara učiniti nešto neočekivano, koji poteze svjetske klase mogu ponavljati konstantno. A kada zbog jednog igrača jedan dio terena dobije posebno ime, Zonu Del Piero, onda znate da je taj igrač svoj glavni adut znao itekako često ponavljati.

Svatko od nas ima "svoje" igrače, one zbog kojih nogomet volimo malo više. Moj je igrač bio taj talijanski genijalac, iako mi ni talijanski nogomet, pa tako ni Juventus, nikada nisu bili posebno dragi. No od legendarnog gola Fiorentini (video, oko 1:30) preko svih "suhih listova" koje je pospremao u mrežu na (preranom) vrhuncu svoje karijere pa sve do prekrasnih golova koje je postizao proteklih godina kada se već naveliko pričalo o "mirovini", Del Piero je bio jedan nogometaš čiju bih utakmicu pogledao i ako me protivnici ili natjecanje ne zanimaju.

Idućeg će ljeta Del Piero nakon 18 godina skinuti dres Juvea, nakon što su u klubu procijenili kako s 37 godina na leđima više ne može pratiti ponovno visoke ambicije Stare dame. Alex neće objesiti kopačke o klin, što je sjajna vijest za ljubitelje nogometa, posebno u SAD-u, Japanu ili već gdje se Del Piero odluči nastaviti karijeru. No, gdje god to bilo, označit će kraj jedne ere.

U današnjem nogometu, lišenom bilo kakvih osjećaja i sentimentalnosti, gdje su klubovi, igrači i navijači sve udaljeniji, prava su rijetkost tipovi poput Giggsa i Del Piera koji su uspjeli srušiti rekorde po broju nastupa u najvećim svjetskim klubovima. Del Piero je u Torinu porušio većinu rekorda, uključujući dva najveća - ima najviše nastupa i najviše pogodaka za Juventus svih vremena.

U velikoj karijeri, Del Piero je s Juventusom i Italijom osvojio praktički sve, uključujući i Ligu prvaka i Svjetsko prvenstvo 2006. godine. S Italijom je nastupio na sedam velikih natjecanja (tek drugi Talijan kojem je to uspjelo), a svojim je pogotkom donio Juveu i naslov svjetskog klupskog prvaka.

Kako je sve počelo? U dvorištu, s prijateljima Nelsom i Pierpaolom. Nakon što je ozbiljnije nogomet počeo trenirati u Padovi, Del Piero je s 18 godina stigao u Juventus, a ostalo je - povijest. Nakon što je prvijenac zabio već u drugom nastupu, prvi start iskoristio je za hat-trick Parmi. Spomenuti pogodak Fiorentini koji je Juventus usmjerio prema naslovu prvaka već mu je tada osigurao ogromnu popularnost među navijačima, a na krilima velikih očekivanja Juventus je odlučio "ključeve" Juventusa uzeti "Zlatnom repiću", Robertu Baggiju, i povjeriti ih mladom Del Pieru.

Uslijedio je period sjajnih golova i igara koje su potaknule Giannija Agnellija da Del Pera nazove Il Pinturicchio, prema poznatom renesansnom slikaru. Uz brojne sjajne i vratima nedostižne udarce, pamti se i Del Pierova peta u finalu Lige prvaka protiv Dortmunda, iako nije bila dovoljna da Juventus obrani naslov prvaka Europe.

Usprkos pomalo razočaravajućem SP-u 1998., nogometni svijet tek je očekivao najbolje od Del Piera. Ali, nakon teške ozljede koljena u studenom 1998. godine, Alex više nije bio isti. Znanje, tehnika, igračka inteligencija i ideja su ostali, ali više nije bilo te brzine i moći s kojima bi Del Piero imao pravo ciljati status prvog igrača svijeta. S 24 godine, Del Piero je već odigrao svoj najbolji nogomet.

No, Del Piero je i dalje bio svjetska klasa. Iako je zbog svoje raznovrsnosti mogao igrati različite pozicije u ofenzivnom dijelu momčadi, i iako ga se smatra tipičnim talijanskim trequartistom, Del Piero je jedan od najboljih "drugih napadača" u zadnjih 20 godina, uz rame s još jednim briljantnim nogometašem, Dennisom Bergkampom. Obojica su zabili previše golova i igrali puno utakmica previše istureno da bismo ih uspoređivali s klasičnim "desetkama" poput Zinedinea Zidanea, Michaela Laudrupa ili Gheorgea Hagija, a opet, previše su sudjelovali u igri i asistirali da bi ih vodili kao klasične napadače.

Dugim igranjem na najvišem nivou Del Piero je pridobio respekt cijelog nogometnog svijeta i prije nego je odlučio 2006. godine postati drugoligaš zajedno sa svojim klubom. Mogao je tada reći "puno sam dao Juventusu, a za moj odlazak okrivite one koji su klub doveli u takvu situaciju, ne mogu zadnje vrhunske nogometne godine provesti daleko od velikih pozornica", i nitko ga ne bi previše krivio.

Ali, nije slučajno jedan Fabio Cannavaro za Del Piera rekao "po meni, on je najbolja osoba koju sam upoznao u ovom sportu.". Alex je ostao s Juventusom, odigrao značajnu ulogu u povratku kluba u Serie A, a iduće sezone uspio je postati i najbolji strijelac lige - prvi puta u karijeri.

Da zaista nije "gotov", Del Piero je pokazao u narednoj Ligi prvaka kada se opet pokazao otrovom za veliki Real. U dvije utakmice Juve je dva puta slavio, a Del Piero je zabio tri sjajna gola podsjetivši na na najbolje dane. Pljesak prepunog Bernabeua rekao je sve; Madriđani se ne klanjaju često, ali kada to čine, znaju dobro izabrati - Maradona, Ronaldinho... Del Piero.

Popularnost u Italiji narasla mu je i zbog aktivnosti izvan terena - zbog dobrog smisla za humor često je gostovao u različitim zabavnim emisijama, a financijski i na druge načine dao je snažan doprinos istraživanjima u borbi protiv raka. Zbog interesa za druge sportove postao je omiljen i sportašima izvan nogometa, a kreativnu crtu pokazao je i u glazbenoj industriji. Usprkos tomu, s privatnim životom nikada nije imao problema ni skandala - od 1999. je u vezi s današnjom suprugom Soniom Amoruso s kojom ima troje djece.

Kada idućeg ljeta podvuče crtu i odabere neku mirniju ligu za "posljednji sprint", Del Piero će imati na što biti ponosan.

Bilo je i većih i boljih igrača od njega. I talentiranijih koji su ostvarili manje, i manje talentiranih koji su ostvarili više.

No, Alessandro Del Piero je svojim igrama, ponašanjem, potezima i karijerom bez mrlje, zaslužio status nogometne legende za vrijeme aktivnog igranja.

To za nogom polazi samo rijetkima, onima koji šarmom svoje igre osvajaju navijače diljem svijeta. A čini mi se da je to najveći kompliment nogometašu, više od bilo kakve zlatne lopte ili kopačke...