Novi šerif, stari Kauboji

U Švedsku ne dolazimo kao glavni favoriti, iz jednostavnog razloga što se Francuzi i ne sjećaju kada su izgubili važnu utakmicu. No, koliko je Francuska neprikosnovena na vrhu, toliko je kristalno jasno da je Hrvatska broj 2. Po rezultatima, ali i po svom sastavu, koji je i bez nekoliko ozlijeđenih igrača prepun majstora iz vodećih europskih klubova, uključujući dominantnog igrača ovog desetljeća, Ivana Balića, koji je, po svemu sudeći, u Švedsku stigao u odličnoj formi.

Ako zanemarimo nekoliko ozljeda, prvenstveno krilnih igrača, puno toga ide na ruku Hrvatskoj i njenom novom izborniku.

U Švedskoj imamo vrlo korektan ždrijeb, kako zbog protivnika tako i zbog ”geografskih razloga” – Hrvatska će sve svoje utakmice, osim eventualno polufinala, odigrati u Malmou ili Lundu koji je u neposrednoj blizini. Francuzi dolaze u standardno jakom sastavu, ali jamačno već malo zasićeni, Danci se regrupiraju, Poljska je dobra, ali teško je naći argument da su spremni za korak više, a Španjolci i domaćini Šveđani tek na parketu moraju dokazati svoje razloge za optimizam.

Realno gledajući, ne treba bježati od uloge favorita za medalju. Hrvatska ima poneki upitnik ili slabiju kariku (drugi vratar, desni vanjski, usamljeni Zrnić), ali mana imaju baš svi. S druge strane, malo se koja reprezentacija može pohvaliti takvom dubinom na lijevom i srednjem vanjskom, malo koja reprezentacija može se pohvaliti pivotom poput Vorija, tu su još efikasna krila i kvalitetan vratar. A na torti ”zavaljanoj” od provjerenih, dokazanih velemajstora poput Lackovića, Valčića, Vukovića i mladog, ali već iskusnog Duvnjaka, stoji šlag u liku i djelu Ivana Balića.

Taman kada netko to zaboravi, Ivano ga svakog siječnja podsjeti kako nije slučajno biran toliko puta za najboljeg igrača nekog velikog natjecanja. Trebao je to biti i lani u Austriji, ali zauzvrat je netko ponudio Gojuna kao najboljeg obrambenog igrača Prvenstva. Recimo samo da biračima to nije bio najbolji dan…

No, koliko god o Hrvatskoj puno znali – a ovu reprezentaciju, samo s manje iskustva, vidjeli smo praktički lani u Austriji – Kauboji su ipak nepoznanica. U svlačionicu je, naime, stigao novi šerif.

Po prvi puta nakon sedam godina, Hrvatsku ne vodi Lino Červar. Proslavljen i osporavan, slavljen i kritiziran, Červar je napravio od Hrvatske rukometnu velesilu koja je na svakom, baš svakom natjecanju igrala super važnu ulogu. Lino nas je, zajedno sa svojom momčadi, navikao na tako vrhunske rezultate, da smo sva polufinala (nepravedno) uzimali zdravo za gotovo, kao da smo negdje na njih pretplaćeni. A nismo. I prije 2003. Hrvatska je bila jaka rukometna zemlja, ali pod vodstvom raznih i uglavnom kvalitetnih i priznatih stručnjaka zapinjali smo u osminama finala. Jesmo li igrački bili jaki kao proteklih 6-7 godina? Očito ne. Ali jesmo li bili jači od nekih Tunisa? Apsolutno da.

Slavko Goluža bio je pomoćnik Červaru i putem je sigurno štošta naučio. I kao trener i kao igrač vidio je kako Červar funkcionira, kako drži svlačionicu, kako vodi pripreme, kako vodi utakmicu. Naprečac bi se moglo zaključiti da će Goluža biti samo ”novi Červar”, no toga u trenerskom svijetu nema. Filozofija može biti ista, no svaki je trener drugačija osoba, drugačiji lider, drugačije reagira u različitim stresnim situacijama. Na kraju krajeva, i oni koji dijele istu viziju imaju poneku različitu ideju.

Zbog Goluže će ovo Prvenstvo biti dodatno zanimljivo. Uspjeh ili neuspjeh Kauboja na neki će način dodatno definirati Červarovu eru. Njegove zasluge nitko neće moći uzeti, niti će uspjehe moći osporiti, ali ako Goluža teoretski osvoji zlato – na svoje će doći oni koji su tvrdili da bi s drugim trenerom ova generacija možda osvojila i više (jasno da bi u tom slučaju na ovom portalu čitali upravo suprotno – da je Golužin uspjeh uvelike zasluga temelja koje je postavio Lino). No, isto tako, što ako Hrvatska potpuno razočara? Neće li to Červarovu ulogu učiniti još važnijom?

Koliko god Goluža zajedničkih uspjeha dijelio s Červarom, zanimljivo je da on dolazi na svoje prvo veliko natjecanje kao izbornik u potpuno drugačijim okolnostima od svog mentora.

Červar je došao s najlošijom momčadi prethodnog EP-a – Goluža je došao sa svjetskim i europskim viceprvacima. Červar je došao s nedokazanim igračima – Goluža je došao s prvim violinama ponajboljih svjetskih momčadi. Červar je imao nesuđenog košarkaša Balića – Goluža ima najboljeg-rukometaša-svih-vremena-Balića. Červar je došao bez očekivanja – od Goluže se očekuje medalja. Červar je došao s momčadi koju nitko nije ni poznavao – Goluža ima u cijeloj Hrvatskoj omiljene Kauboje.

Razlika je i u njihovom trenerskom putu. Červar je u Portugal otišao kao trener s dosta iskustva i nekoliko dobrih rezultata, posebno u Italiji – Goluža dolazi na svoje prvo ozbiljno seniorsko natjecanje kao ključni čovjek. Červar je u Hrvatskoj bio nepoznat široj javnosti – Goluža je jedan od najtrofejnijih hrvatskih rukometaša.

Novom izborniku istodobno je i lakše i teže – ima dokazanu, samouvjerenu, posloženu, iskusnu i prije svega kvalitetnu momčad, što Červar nije imao. No, Goluža ima i taj teret visokih očekivanja, što Červar definitivno nije imao.

Kako će se Goluža snaći u novoj ulozi? Odgovor na to pitanje uvelike će odrediti i plasman Hrvatske na ovom Prvenstvu.

Prije sedam godina, upravo je Goluža u ključnim trenucima povukao Hrvatsku u najtežoj utakmici, polufinalu protiv Španjolske. Tada je bio lokomotiva koja nas je odvela do tog zlata, tko zna u kojim bi terminima pričali o Červarovoj eri (bi li uopće bilo ere?) da nije bilo tih njegovih pogodaka. Ponekad jedna utakmica može odrediti sudbinu cijele generacije.

Danas kreće njegova era na klupi Hrvatske –iskreno mu želim da bude barem jednako uspješna kao Červarova, da bude lider kao što je bio protiv Španjolske i još mnogo puta u svojoj karijeri te da pod njegovim vodstvom Hrvatska zadrži status ne samo rukometne sile nego i momčadi koja taj rukomet igra s najviše srca, pameti i imaginacije.

Sretno Kauboji!