Ozbiljno i neozbiljno

S prostorom na internetu, navodno, nismo ograničeni, ali tu teoriju sigurno bismo dobro testirali kad bismo krenuli u nabrajanje čudnih, smiješnih, glupih, besmislenih, nelogičnih i promašenih poteza "šerifa" hrvatskog sporta.

S jedne strane imamo sportaše, najbolje ambasadore Hrvatske u svijetu i one zbog kojih je sport jedan od najboljih hrvatskih proizvoda. Od rukometaša, nogometaša, vaterpolista, košarkaša, preko Dinama, Hajduka, Cibone, Zadra do Blanke Vlašić, Marija Ančića, Ivana Ljubičića i svih ostalih reprezentacija, klubova i sportaša - Hrvatska je konstantno sportski bogata zemlja. I te reprezentacije, klubovi i sportaši konstantno nam pružaju zanimljive predstave, napete utakmice i mečeve, svako malo daju nam razloge za slavlje, razloge za navijačka prepucavanja (ne i nerede!), za uživanje u sportu.

S druge strane medalje, međutim, imamo one koji u prvi plan žele gurnuti sebe, premda im jedina uloga može i treba biti briga da ti sportaši i njihovo stručno osoblje imaju maksimalno dobre uvjete za rad.

I kad bi bar u tome uspijevali, možda bismo im lakše zaboravljali sve besmislene poteze, sve afere, gafove i skandale kojima nas iznova "gnjave" umjesto da uživamo u sportu. No ne, hrvatski sportaši nemaju maksimalno dobre uvjete za rad, štoviše.

Kad se treba sa sportašima slikati na dočeku, pred kamerama televizija i fotorepotera, tada iz usta ispadaju bomboni, gradit će se i stadioni i dvorane i atletske staze i stanovi i štogod treba. Tjedan dana kasnije, tih obećanja se sjećaju samo oni kojima su dani, ne i oni koji su ih dali.

Novac, koji najčešće nisu skupili svojom sposobnošću već donacijama gradova, sponzora (koji su zainteresirani zbog uspjeha sportaša ili kluba, ne zbog pregovaračkih sposobnosti "šerifa") troši se bez strategije, bez plana, bez reda i smisla.

Rukometni je klub Zagreb, primjerice, uložio popriličan novac u gradnju izvrsne rukometne momčadi, dovedeni su igrači najviše svjetske klase i za to treba odati priznanje upravi kluba. No ista uprava na amaterski je način odradila posao s trenerima - ako se već Nenadu Kljaiću nije vjerovalo, onda nije ni trebao voditi momčad u ovoljetnim pripremama. Pripremne utakmice nikada nisu bile mjerilo snage nekog kluba, pa je tako i Kljaić, kad je već odradio pripreme, zaslužio povesti momčad i u ozbiljnim duelima.

Uprava je, međutim, pod Kljaićem uigranu momčad gurnula u ruke Linu Červaru, a nakon loših rezultata opravdanje je bio bivši trener. A činjenica da novi trener nije bio na pola Zagrebovih treninga zbog drugih obaveza je zanemarena. Červar je dokazano vrhunski trener, ali da je i najbolji na svijetu ne može samo doći na utakmicu i odvesti momčad do pobjede. Červar je, sada, odlučio da će se ipak posvetiti samo rukometu, no za njegovu momčad je ta odluka došla nekoliko tjedana - prekasno.

Rukometaši su zanimljivi i zbog trakavice o rukometnim dvoranama... Zagreb Arena, da, ne, Rukometni dom, da, ne, preuređenje Ledene dvorane, da, ne. Bitno je da smo se mi prijavili za domaćinstvo SP-a i dobili ga, a tko će, kako i koje dvorane graditi - to je manje bitno, ne?

No, rukometna "građevinska priča" mačji je kašalj prema Maksimiru. Sedam godina o Maksimiru se priča, s Maksimirom se skupljaju politički poeni, davaju se obećanja, prikupljaju se projekti, jedino što se ništa ne gradi. Možda poslije sedam nesretnih dođe sedam sretnih godina, mada na to ne bi uložili novac. Kao što ga ni Milan Bandić ne bi uložio u neki od projekata za koji je raspisao natječaj. "Preskupo je". Pitanje je tek što su Bandić i društvo očekivali od natječaja za preuređenje aktualnog rugla u predivni stadion od 60.000 ljudi, ali i izgradnju manjeg stadiona na Kajzerici. Teško da je to netko spreman, ili sposoban, napraviti za 20 milijuna eura, zar ne?

Sada se, pak, "Maksimir" preselio na Lanište, kao da je lokacija najveći problem tog projekta. O činjenici da će stadion od 60.000 mjesta biti popunjen možda, ali zaista možda jednom godišnje, o tome nitko ne raspravlja. Nismo dobili Euro i ne, nećemo ga dobiti tako skoro, kao što nećemo dobiti (niti nam je bitno) domaćinstvo finala Lige prvaka. Što će nam, stoga, toliki stadion?

Europsko prvenstvo u nogometu. Zvučalo je sjajno na papiru, i za državu bi bilo sjajno da smo ga dobili zbog infrastrukturnog napretka, od cesta, preko hotela do zračnih luka. No kada vidimo koliko muke je s izgradnjom dvorana za rukometno SP, koliko je muke s Maksimirom, ali i koliko je muke s generalnom ekonomskom situacijom u zemlji, ne možemo se ne zapitati - kako bi taj Euro uopće izgledao? Najvjerojatnije nikako, Uefa bi 2010. zaključila da organizaciju mora brže-bolje preseliti negdje drugdje.

Kad pričamo o obećanjima teško je ne sjetiti se Markovićevih "sigurnih glasova" i sramotne nule u Cardiffu. Dok su se milijuni potrošili na slavnih 12.000 stranica, nekoliko mjeseci kasnije malonogometna reprezentacija poslana je u Brazil sa sljedećim planom - ako ne prođete prvi krug, četiri dana si sami osigurajte smještaj dok ne bude idućeg leta. O kampu hrvatskog nogometa također slušamo godinama, a reprezentacija se još uvijek priprema u drugoj državi. Mi bi, kao, za EP 2012. sagradili tko zna koliko kampova, a ne možemo niti taj jedan. I to ne može daleko najbogatiji savez u državi; bogat, jasno, zbog veličanstvenih predstava reprezentacije.

Veličanstveno je odigrao i Dinamo na Areni, ali Zdravko Mamić si je svejedno performansom iz najboljih dana Demi Moore uspio pored Modrića i Mandžukića osigurati mjesto na naslovnicama. Isti je klub u svoje redove doveo igrača s nekoliko puta operiranim koljenom bez da mu je to koljeno - pregledano. Iznenađujuće, Nowotny je nekoliko mjeseci kasnije prekinuo karijeru zbog ozljede koljena.

Srećom po Dinamo, u Majstoru s mora su još veći "majstori". Nakon što je smijenio ne zna se više koliko trenera, Branko Grgić je i sam pobjegao. Razumljivo, nakon što ni nakon 101. smjene trenera momčad nije odjednom počela igrati kao Manchester United, Grgić je zaključio da je možda potrebno više srategije, strpljenja, planskog rada da bi se postizali rezultati. Za klub poput Hajduka sramotna je činjenica da je Darijo Srna posljednji vrhunski igrač iz Hajdukove škole. Na primjeru Nikole Kalinića najbolje se vidi koliko su takvi produkti škole nedostajali Hajduku posljednjih sezona.

Što tek reći o odbojkaškoj trakavici, još jednoj situaciji gdje su dužnosnici stigli u prvi plan, a sportaši u drugi. Kamen Ingrad. Pula. Liga 16. Afere, suci, korupcija, stručni suradnici, menadžeri. Toliko ljudi koji su sposobni pokvariti ono što je u sportu lijepo. Sposobni pretvoriti sport, neki klub, nekog igrača, u svoju "prćiju", u svoj izvor novca ili promidžbe. Na uštrb razvoja istog tog sporta, istog tog kluba ili istog tog igrača.

Dosta je obećanja. Hrvatski sportaši zaslužuju bolje uvjete, zaslužuju svoje stadione i dvorane, hrvatski klubovi i njihovi navijači zaslužuju dugoročnije planiranje, ozbiljniji, profesionalniji i pametniji rad onih koji te klubove vode. Ozbiljne poslove treba prepustiti ozbiljnim ljudima kojima nije teško prijeći s riječi na djela...