Pametna je ta Uefa

Jedna od najružnijih sportskih sapunica ove godine svakako je priča Svjetskog prvenstva u rukometu. Umjesto da razmišljamo kako ugostiti tisuće navijača, kako od te velike sportske manifestacije napraviti veliku feštu, ali i veliki profit, mi smo već mjesecima svjedoci poznate hrvatske političko-društvene igre "prebaci loptu nekom drugom".

Dio prvi: političko prepucavanje oko "rukometnog zakona", od Sanaderovog "ti si kukavica" Bandiću do Antunovićkinog "ti si kukavica" Sanaderu. Rezultat: ništa od rukometnog zakona, ništa od rješenja za Arenu, dvoranu koja je neophodna za održavanje SP-a u Hrvatskoj.

Dio drugi: Bandićeve (istog onog Bandića koji je potpisao GARANCIJU da će izgraditi dvorane!) verbalne ekshibicije, od obećanja da će izgraditi dvije dvorane, preko proširenja Doma sportova kao "sjajnog rješenja" pa opet do građenja dvije dvorane, "a i još nekoliko za druge potrebe". Rezultat: nema traga ni jednoj dvorani, pa tako ni Areni.

Dio treći: "natezanje konopa" između Grada i konzorcija Ingre i TriGranita, bitka u kojoj jedna strana želi smanjiti financijsku "štetu", a druga izvući što više novca, svjesna da se Grad nalazi u vremenskom tjesnacu.

Iz Grada stižu poruke kako se radi o klasičnoj ucjeni. Hm, iznenađujuće, zaista iznenađujuće da privatna tvrtka želi što više zaraditi i što gleda samo vlastite interese. Ne ulazeći u prednosti i mane kapitalizma, ne ulazeći u to bi li Ingra mogla izaći iz sebičnih vidokruga vlastite zarade i na trenutak se profilirati kao društveno odgovorna kompanija, činjenica jest da su čelnici Grada mogli i morali predvidjeti takvu situaciju.

Što drugo očekivati od privatnog investitora u ovakvoj situaciji, kada je jasno da svaki novi dan odgode početka gradnje približava Hrvatsku gubljenju SP-a? Grad sada pere ruke i krivnju svaljuje na Ingru, braneći se (ispravnom) tezom kako neće dopustiti da građani grada Zagreba financiraju neke privatne projekte, trgovačke centre i slično. Apsolutno, bravo za Bandića, Jelušića i društvo što misle na Zagrepčane, međutim, ovu neugodnu situaciju lako su mogli izbjeći.

Sve što je bilo potrebno jest - krenuti na vrijeme. Dan kada smo dobili SP u rukometu (5.8.2006.) trebalo je slaviti, a idući dan krenuti u ostvarivanje projekta. Vođeni hrvatskom školom "U zadnji čas", prvih smo nekoliko mjeseci potrošili uglavnom na najvažnija pitanja tipa "Kako će se zvati dvorana u Zagrebu", dok rješenja o zemljištu, samom projektu, investitoru, načinu gradnje i načinu financiranja nije bilo na vidiku.

Počelo se "koturati" tek ove godine (četiri praktično izgubljena mjeseca) s pričom o rukometnom zakonu, pa je opet sve zamrlo do veljače i Bandićevog revolucionarnog rješenja proširenja Doma sportova. Onda je polako postajalo jasno da se rokovi približavaju, da će IHF doći u inspekciju, pa da bi do tada valjalo bar prvu lopatu gurnuti u zemlju. Dakako, kratki rokovi (kako za gradnju, tako i za stvaranje projekta i izradu projektne dokumentacije) onemogućili su veći izbor zaista kvalitetnih rješenja te se u konačnici Grad morao odlučiti za ponudu Ingre.

Investitor je, čudna li čuda, prepoznao mogućnost velike zarade, a u Gradu ipak nisu toliko naivni (vjerojatno su time šokirali i investitora) da bi gradili prometnice, rotore i komunalnu infrastrukturu za investitorov trgovački centar. Tako se ovoga tjedna krenulo u natezanje oko stavki ugovora, no na ploči gdje ni jedan protivnik ne namjerava "žrtvovati više od jednog pijuna" rezultat je pat pozicija u kojoj gube svi, a najviše hrvatski rukomet. Koji je, od svih tih strana, apsolutno najmanje zaslužio biti gubitnik.

Pod "hrvatski rukomet" ne mislimo na Kavrana i Gobca već na Balića, Džombu, Metličića i ostatak Paklenih, ali i sve klince koji se bave rukometom u ovoj zemlji. Kavran i Gobac ne mogu snositi preveliku krivnju za ovu situaciju jer ipak ne može HRS graditi dvorane, no morali su ranije započeti s pritiskom na one koji drže ključeve sefova s lovom. Nisu smjeli dopustiti da Bandić razmišlja o Domu sportova kao pričuvnom rješenju ako su znali da IHF to ne bi dopustio. Jer, Bandića je opcija s Domom sportova odvela na krivi trag dva puta - prvi put kad je pomislio da to može biti rješenje za SP, a drugi put kad je pomislio da s Domom sportova može parirati Ingrinom rješenju i izvući se iz situacije ucjene. A zapravo ne može, jer Dom sportova - nije rješenje.

Ne želimo biti pesimisti, ali činjenica je da ne izgleda dobro. Čelnici IHF-a zadovoljni su našim prezentacijama, no ovog će ljeta htjeti vidjeti i neke stvarne, a ne virtualne projekte. Rumunji čekaju spremni kao zapete puške, i Hrvatska zaista nije daleko od toga da izgubi SP.

Reperkusije? Za Bandića i njegovu ekipu male, neće im se eventualni neuspjeh politički osvetiti, otvorit će par mostova, škola i cesta izgrađenih novcem zagrebačkih poreznih obveznika i vratit će se na "nulu". Za investitora također male, gradit će nešto drugo i zaraditi novac negdje drugdje.

Za hrvatski rukomet, pak, velike. Ne bude li europski prvak 2008., Hrvatske uopće neće biti na SP-u 2009. jer nije predviđeno da sudjeluje u kvalifikacijama. Rejting hrvatskog rukometa past će u najniži rang, sve dobro učinjeno protekle četiri godine bit će djelomično bačeno u vjetar. IHF će naplatiti jamstvo za održavanje prvenstva (oko 1.5 milijuna eura), a Hrvatska će kao država izgubiti ugled dobrog organizatora, pa ćemo na iduće veliko natjecanje pričekati malo dulje... Zanemarivo, zar ne? Bar iz perspektive Grada ili Ingre...

Na kraju, možemo samo zaključiti da u Uefi ljudi znaju što rade. Ako se ne možemo dogovoriti oko jedne jedine dvorane, što bi tek bilo s četiri daleko skuplja stadiona, s nizom kampova, hotela, prometnica i izgradnjom druge infrastrukture da nam je povjereno domaćinstvo EP-a 2012.? Vjerojatno ništa, kao ni s dvoranom.

Možemo se tek nadati da postoji trunčica odgovornosti kod čelnika Grada, ali i kod čelnika investitora. Možda se prisjete kako su rukometne uspjehe koristili u svrhu vlastite promocije, kako su obećavali brda (Arenu) i doline (rukometni dom). Možda odluče vratiti nešto sportu koji je uvijek davao više nego što je primio. Čini vam se da bi to bilo čudo? Vjerojatno, no možda se čudo dosađuje...