Priča Nike Kranjčara

Apsurdno je da je u poplavi praznoglavih nogometaša jedan od onih bistrijih završio kao glavna meta navijačkih prepucavanja. Žalosno je da je među hrpom bahatih i umišljenih "zvijezdica", baš taj pristojni i simpatični mladić završio kao tema izrazito glupih i ružnih vrijeđanja. Posebno jer za ono zbog čega je "osuđen" u očima navijača Dinama - nije kriv. Mada je objašnjavanje toga onima koji "Dinamo vole više i od mame" - nemoguća misija.

Nije kriv Niko Kranjčar ni zato što nije postao Boban ili Prosinečki. Nije Niko pisao hvalospjeve o sebi dok je bio 15-godišnjak, nije tvrdio da će biti bolji od Zidanea, pa tako nije ni kriv što nije postao ono što su mu drugi nametnuli. "Kriv" je utoliko što je bio talentiran više od ostalih, a takvi uvijek nekome smetaju.

Kranjčarov "križ" dvije su odluke u kojima se njega najmanje pitalo za mišljenje. Prva je, jasno, odlazak u Hajduk što ga je valjda za sva vremena uklesalo na crnu listu BBB-a. Druga je, pak, dolazak njegovog oca na mjesto izbornika, što se u konačnici pokazalo prevelikim teretom, kako za oca, tako i za sina.

Svi oni koji su ga kao kapetana i najboljeg igrača Dinama gurali u reprezentaciju za vrijeme Otta Barića, nakon prelaska u Hajduk vikali su "igra samo zbog tate". S druge, pak, strane, navijači Hajduka sada su mu držali stranu, isti oni koje je Kranjčar kao ikona maksimirskog kluba živcirao i za kojeg su tvrdili da u reprezentaciju želi samo na temelju medijske "halabuke".

Niko Kranjčar je, ni kriv ni dužan, postao predmet svake nogometne rasprave, svakog nogometnog teksta, predmet navijačkih obračuna. Jedan od rijetkih, možda i jedini, hrvatski reprezentativac kojem se zviždalo na domaćem terenu pri svakom dodiru s loptom, što jasno govori kako je nekim navijačima klubaški interes važniji od onog nacionalnog.

Od trenutaka kada se kao 16-godišnji klinac pojavio u medijima kao "najveći talent samostalne Hrvatske", preko razdoblja u kojem je taj talent pretvarao u titule i individualne nagrade s Dinamom, do razdoblja u kojem nije sve išlo tako lijepo (prelazak u Hajduk, SP u Njemačkoj), Kranjčar je uglavnom bio na svim naslovnicama - i kad je igrao nogomet, i kad je jeo čokoladu, i kad je polagao prijemni ispit na fakultetu.

Konačno, protekla godina donijela je odmak od hrvatske javnosti, kako zbog transfera u Portsmouth, tako i zbog Nikine odluke da s hrvatskim medijima više ne komunicira. I koliko god to možda bio nepopularan potez, za Kranjčara je bio ispravan. Ne samo zato što je u pravu kada se ljuti na način na koji se o njemu pisalo, već i zato što je to najviše trebalo njegovom imidžu u hrvatskoj javnosti - da ga uopće nema.

I tako smo dobili godinu dana promatranja Kranjčara kao nogometaša. Ne kao Dinamovu ikonu, ili izdajicu maksimirskog kluba, ili kao neprijatelja broj 1 Hajduka, ili potom spasitelja splitske momčadi, ili kao izbornikovog sina. Sve to više nije bilo bitno, ostao nam je samo Niko Kranjčar, nogometaš.

Što smo na kraju dobili? Ne, Kranjčar nije postao tako dobar nogometaš kao što smo možda željeli, ili kako su neki predviđali. Međutim, Kranjčar je postao puno bolji nogometaš nego su neki i dan danas spremni prihvatiti. Što će najbolje potvrditi činjenica da je, usprkos raznim pritiscima, izborio mjesto u prvoj postavi šeste reprezentacije svijeta, kod izbornika kojem se ne može prigovoriti nepotizam.

I dok će neki još uvijek tražiti mane i razloge zbog kojih bi Bilić trebao potražiti drugo rješenje, statistika u ovim kvalifikacijama će dovoljno reći. Kranjčar je četiri puta bio direktan asistent, još tri puta je izvrsnom loptom pronašao igrača koji je potom asistirao za gol, jednom je nehotice asistirao Eduardu u Estoniji, zabio je jedan pogodak te je izborio dva prekršaja za "slobodnjake" koji su rezultirali pogocima, a još je i posljednji od hrvatskih igrača koji je dotaknuo loptu prije Nevilleovog autogola. Kad se sve zbroji, Kranjčar je imao važnu ulogu kod 11 od 24 hrvatska gola (ne brojimo ipak Robinsonovu katastrofu), što definitivno nije zanemariv učinak. Primjerice, s razlogom hvaljeni Luka Modrić u istom je razdoblju skupio učinak od dvije asistencije i jednog pogotka.

S 23 godine na leđima, o Kranjčaru se više ne može govoriti kao o potencijalu. Jasno, on može i vjerojatno hoće napredovati, prvenstveno na planu fizičke spreme gdje je u proteklih godinu dana napravio očigledan pomak.

Kranjčar možda nije postao novi Zvonimir Boban, ali pokazao se kao vrlo koristan, zahvalan i učinkovit igrač na reprezentativnom nivou. Niko bez obzira na pojavu Luke Modrića i sada Ivana Rakitića ima najbolju "loptu" u reprezentaciji, upravo su njegovi pasovi stvorili niz prilika, ali i pogodaka "kockastih" u ovim kvalifikacijama. Uz pregled igre, sjajan pas i izvrsnu tehniku, Kranjčar ima solidan dribling i dobar udarac - nije niti će biti Kaka, ali da ga je dobro imati u reprezentaciji - jest.

Iako su amateri iz Andore upravo to - amateri - način na koji je Kranjčar igrao trebao bi mu biti obrazac za iduće utakmice. Hrvatska definitivno izgleda tečnije, kombinatorno bogatije i opasnije kada Kranjčar više sudjeluje u igri i igra okomito. Više hrabrosti u igri dobro bi mu došlo i u Portsmouthu, gdje je očito tehnički superioran suigračima, ali još ne osjeća dovoljno samopouzdanja da povuče potez koji ima u nogama. Upravo bi to, više hrabrosti i inicijative, trebao biti idući korak u njegovom razvoju, koji će ga do kraja definirati kao igrača - da li je onaj koji donosi prevagu na najvišem nivou, ili je onaj koji bi to samo mogao...