Slavene, nikad više "pirejska" Hrvatska!

To su ujedno i sigurno dva najlošija nastupa Hrvatske pod Slavenom Bilićem, bez obzira na katastrofe protiv Engleske koja je neusporedivo jača od ovih protivnika. No, ni glavni režiser ne zna odgovor na to pitanje, iako ga i danas još muči.

Bilo je to očito i kada je kolega Željko Vela upitao Bilića je li "loš dan" dovoljno dobro objašnjenje za nastup Hrvatske u Pireju. Izbornik se složio da nije ("veliki šampioni ne mogu tako odigrati tako važne utakmice"), a potom je tražio riječi i rečenice kojima bi objasnio taj Pirej, no nije ih pronalazio. Inače vrlo elokventni i razgovorljivi Bilić gotovo da je sam sa sobom pričao dok je govorio "analizirao sam tu utakmicu…ali još mi je neobjašnjivo zašto smo tako odigrali."

Sviđalo mu se ili ne, morat će pronaći odgovor na to pitanje. Jer Hrvatskoj slijede dvije zaista izuzetno bitne utakmice, ne samo za reprezentaciju već i za cijeli naš nogomet, a odigramo li samo jednom na tragu Tbilisija i Pireja, Ukrajinu i Poljsku gledat ćemo na televiziji. I stoga, koji god razlozi bili, mora ih se detektirati i mora ih se ukloniti.

Bilić je dobro rekao da Hrvatska mora igrati kao protiv Latvije u svakoj utakmici, možda malo bolje ili malo lošije – ali oko te razine. Nikako ne onako kao protiv Grčke.

Kritičarima to neće dobro sjesti, ali Hrvatska jest igrala dobro protiv Latvije, iako u nekoj bližoj budućnosti neće smjeti tako otvoreno igrati opet. Latvija nije znala kazniti ni tu otvorenost niti dvije neshvatljive individualne pogreške, od kojih je ona Lovrenova "za zatvor".

No, sve ostalo bilo je dobro. Negdje je nedostajao bolji završni udarac, negdje je nedostajao koji centimetar, negdje je nedostajao slabiji vratar na latvijskom golu, negdje je nedostajala sekunda, negdje bolji centaršut, ali Hrvatska je stvarala šanse i apsolutno dominirala, igrala je upravo onako kako protiv inferiornog protivnika mora igrati.

Igrala je agresivno i napadački, ponekad čak i preofenzivno jer je po 4-5 igrača ostajalo u ravnini s posljednjom linijom Latvije, a tako je teško stvoriti igru te je puno bolji "hokejski pristup" zajedničkog ulaženja u posljednju trećinu protivnika.

Hrvatska je odlično mijenjala stranu, posebno zahvaljujući preciznim dugim dijagonalama Kranjčara, Modrića i nadasve Rakitića te je zgusnutog protivnika dobro napadala po bokovima. Kako je moguće da Hrvatska protiv Latvije toliko puta napadne po krilu i uputi centaršut u kazneni prostor, a protiv Grčke – koja je bolja od Latvije, ali ipak ne toliko bolja – baš niti jednom, to već ulazi u ono pitanje s početka teksta. I odgovor je za sada teško dostižan.

Da su bočni igrači imali bolji završni pas, centaršut ili udarac, Hrvatska bi i ranije otključala gol Latvije. I Kranjčar i Srna i Strinić, i u jednoj manjoj mjeri Ćorluka odnosno Vida, imali su niz dobrih situacija, otvorenog prostora – i bili su aktivni, ne može se reći, tražili su ubačaje (Srna), driblinge (Kranjčar), prodore (Strinić), ali završni dodir uglavnom nije bio pravi. A ako i jest, negdje su zakasnili ili nisu dobro reagirali Eduardo i Mandžukić.

Ipak, kada je već preživjela Lovrenov kiks, Hrvatska je morala okruniti dominaciju pogotkom i kada je to učinila, utakmica je bila riješena. Jedan pravi Strinićev centaršut i jedna eduardovska reakcija našeg prvog napadača prekinuli su muku i oplodili nadmoćnu igru Hrvata. Mandžukić je zapečatio pobjedu na Srnin ubačaj, pa je i način kako je Hrvatska postigla pogotke potvrdio ispravnost odabrane filozofije i pripremljene taktike.

Bila je to, dakle, jedna dobra utakmica Hrvatske, onakva kakvu momčad ovog kalibra – dakle ne klase Španjolske, Njemačke ili Nizozemske, ali iz visokog europskog društva – treba i mora odigrati protiv Latvije.

Naravno, u zemlji ekstrema, ne treba ozbiljno shvaćati izjave poput onih Zdravka Mamića kako ćemo s ovom igrom sigurno proći dodatne kvalifikacije, a da ćemo onda u Poljskoj i Ukrajini sa Sammirom biti prvaci Europe. Kada to dolazi od istog čovjeka koji je tri dana prije razmišljao koga ustoličiti umjesto Bilića, onda bi to bilo najpametnije izignorirati.

To je, jasno, teško jer Mamić je prilično važna figura u hrvatskom nogometu. Nažalost, on takvim izjavama ne pomaže ni Biliću ni reprezentaciji i kada bi taj HNS htio raditi malo više u interesu svoje "zlatne koke", reprezentacije, onda bi pronašao nekoga tko bi u ime svih tih silnih pametnih, elokventnih, sveznajućih ljudi iz Izvršnog odbora, nakon tih sjajno organiziranih, pripremljenih, isplaniranih i argumentiranih sjednica IO-a na tribinama stadiona, pripremio jedan kratki dopis s nekom pametnom, smirenom, korektnom izjavom. Jer ovo što se ovih dana događalo oko HNS-a u pogledu izjava "Bilić odlazi, Bilić ostaje" je sramota Hrvatskog nogometnog saveza, ponašanje i funkcioniranje nedolično jedne od uglednijih svjetskih reprezentacija.

U tim izjavama, davanima odabranim novinarima koji su i svoje ime osramotili "sigurnim smjenama Slavena Bilića", izgubio se sav respekt prema Biliću, prema HNS-u i prema kultu reprezentacije.

Koliko god neki htjeli na to zažmiriti, i utakmica protiv Latvije pokazala je da se Biliću i igračima svašta može prigovoriti, ali ne i međusobni odnos i uopće atmosfera u svlačionici.

Oni svi zajedno znaju da "ono" u Grčkoj nije valjalo, i da čak i kritike na račun želje i vatre imaju podlogu jer bez obzira na sve tehničko-taktičke propuste u toj utakmici, "kvadratići" nisu ni izgledali kao momčad koja se bori za Euro. Je li to stvar pogrešnog pristupa utakmici kojeg je onda teško promijeniti tijekom utakmice kada shvatite da se to ne odvija prema zamislima, ili nečeg drugog, očito još ne znaju ni igrači ni izbornik, a onda još manje mogu znati navijači ili novinari.

Ali nastup protiv Latvije, preokreti protiv Izraela i Gruzije, zajednička emotivna slavlja i sastanci izbornika i igrača, a i samih igrača, jasno pokazuju da svlačionica diše zajedno, da želi uspjeh Hrvatske svim srcem i da želi učiniti što je potrebno za odlazak na Euro.

A potrebno je pobijediti Tursku ili BiH ili Crnu Goru ili, vjerujem da će se svi složiti, u najboljoj varijanti Estoniju, bez obzira što su Estonci iza sebe ostavili na papiru jake Srbe.

Hrvatska tu utakmicu, koji god protivnik bio, neće moći igrati tako otvoreno kao protiv Latvije, kada zaista nismo imali što izgubiti.

Ali, bit će pogubno ako izbornik i igrači ne shvate da je puno bolja ta Hrvatska koja nema što izgubiti – to je Hrvatska koja nije imala što izgubiti na Wembleyju, koja nije imala što izgubiti protiv Njemačke u Klagenfurtu, koja nije imala što izgubiti kada je gubila od Izraela i Gruzije – od Hrvatske koja može čekati, kojoj "paše i remi", od Hrvatske koju smo viđali u Kijevu, Pireju, Tbilisiju. Pa ako hoćete i protiv Turske na Euru, kada je sve krenulo nizbrdo.

Drugim riječima, od Hrvatske navijači očekuju da odigra hrabro, ofenzivno i barem u jednoj mjeri riskantno. Teško da ćemo opet igrati bez klasičnog zadnjeg veznog i teško da ćemo opet igrati s krilima i bokovima tako visoko postavljenima, no Bilić više nema pravo na "varijacije na temu", Hrvatska mora igrati s dva klasična napadača i četvoricom veznjaka.

Oprezniji pristup, koji često ispada zapravo kukavički, ne smije lebditi oko svlačionice uoči dvije presudne utakmice ove generacije.

Tko god bio protivnik, Hrvatska će biti barem blagi favorit i ne smije niti milimetra odstupiti od te uloge. To znači već u prvoj utakmici, gdje god ona bila, igrati na pobjedu, i to znači, ako se pobjeda u prvoj utakmici ostvari, igrati na pobjedu i u drugoj.

Bez "nama paše i remi, neka oni napadnu". Bez "igrat ćemo ofenzivno", s figom u džepu. Bez "nije smak svijeta ako ne prođemo". Bez 4-2-3-1. Bez isprika, i bez opravdanja. Bez straha.

Bez kalkulacija.

Hrvatska mora na Euro 2012., a i izbornik i igrači pokazali su u proteklih pet godina – pa tako i protiv Latvije – da to apsolutno mogu ostvariti.

Kada su hrabri.