Sport mora pomoći državi

Hrvatski sport je danas uvelike preslika cijelog hrvatskog društva, a nažalost, to nije dobra vijest.

Vodstva klubova i saveza - čast iznimkama - prepuna su podobnih, a ne sposobnih ljudi. Mnogobrojni su "otkrili" sport kao mjesto gdje će se prvenstveno pobrinuti za sebe, a tek onda za klub ili savez. Mnogobrojni sebe smatraju malim bogovima bez kojih bi se sve raspalo. Mnogobrojni misle da su nedodirljivi, pa bahato obećavaju sve ono što za godinu, dvije ili 10 neće ispuniti, a nakon toga ne odgovaraju svojim funkcijama za neuspjehe.

Infrastruktura je u proteklih 19 godina doživjela nekoliko lijepih dana, prvenstveno jer smo zbog SP-a u rukometu morali napraviti nove dvorane, ali je sveukupno učinjeno puno premalo u onim osnovnim stvarima. Nema bazena, nema klizališta, nema atletskih dvorana/stadiona i nema dovoljno školskih dvorana. To je baza zdrave nacije i osnovna državna zadaća po pitanju sportske infrastrukture. Maksimire i slične mega-projekte treba graditi onaj tko ima novca, hrvatska država to trenutno nije.

Mediji su, pak, i u sportu otišli prema senzacijama i površnim analizama po metodi "dobro je sve što se može prodati". Internet je tu pripomogao, pa je novinarstvo od časnog postalo sve samo ne to.

Ozbiljan sportski sustav nije kreiran, puno se toga radi stihijski i po potrebi. Fak napravi rezultat - ajmo mu sagraditi stazu. Kostelići naprave rezultat - ajmo biti skijaška velesila s najskupljom utrkom Svjetskog kupa. To nije način.

A kao i u gospodarstvu, ponajveći problem sporta je što se u ovih 19 godina nije naučio živjeti bez pomoći države ili lokalne samouprave.

Jasno je da se ne može preko noći mentalitet naroda iz korijena promijeniti, no 19 godina je već dugo razdoblje u kojem smo morali neke stvari naučiti. I što ih dulje odbijamo prihvatiti, to će nam kriza biti teža.

Cibona, Hajduk, Dinamo, Zadar i svi ostali klupski subjekti u Hrvatskoj ne mogu živjeti na grbači lokalne zajednice ili državnih firmi. To su polako počeli shvaćati za vrijeme ove krize kada su se zatvorile špine iz državnih poduzeća, no učinjeno je premalo da bi se funkcioniralo po tržišnim principima.

Ako jedna Cibona od tržišta (sponzora, svog marketinga, televizije) i od navijača (ulaznice, rekviziti) može zaraditi 3 milijuna kuna, onda njena momčad ne može koštati 10. To je valjda prva stvar koju nauči svaki ekonomist, iako to zapravo zna i baba Mara kada stigne penzija za taj mjesec. Ne znaju samo hrvatski klubovi, iz kojih svako malo stigne neka čudesna vijest poput "Zadar ima dug od 40 milijuna kuna". Kako je to moguće? To ne nastaje preko noći, treba se nekoliko godina "truditi" i trošiti iznad mogućnosti da bi se iskopala takva rupa.

Zašto je naslov kolumne da sport mora pomoći državi?

Zato jer ima potencijal pokrenuti promjene koje su potrebne cijeloj zemlji. Koliko je sve oko njega slično ostatku zemlje, tako su sami akteri u sportu znali biti drugačiji. Znali su pokazati pravi put.

Naši sportaši puno su bolji ambasadori i lobisti za našu zemlju od onih pravih. Naši sportaši pokazali su i političkim strankama, ali i cijeloj javnosti, što možemo napraviti kada smo zajedno. Kada pušemo u isti rog, premda smo različitih političkih, vjerskih ili tko zna kojih drugih pogleda. Kada bi se sindikati i Vlada borili kao rukometaši u Portugalu 2003. za boljitak zemlje, a ne vlastiti - vjerojatno bi se dogovorili oko Zakona o radu i bez referenduma. Kada bi se Milanović i Kosor "skupili" poput Ljubičića i Ančića u Davis Cupu 2005. - vjerojatno bi mogli učiniti više korisnih stvari za Hrvatsku. Kada bi poslodavci i zaposleni shvatili (ili prihvatili) da imaju (ili bi trebali imati) isti cilj - prosperitet cijele zemlje, jer u konačnici je to jedini način da sve strane prosperiraju, i jednima i drugima bilo bi bolje. Od propalog poduzetnika radnici nemaju ništa, kao što on nema puno od nezadovoljnih radnika.

Kao što sport može biti primjer u takvim slučajevima, sport bi mogao voditi primjerom i u ovim prvonavedenim stvarima. Sportaši su borci, uspjeli su zato jer su veliki radnici, i kada bi se oni obrazovani među njima (a takvih je nemali broj) prihvatili ozbiljnog rada po savezima, HOO-u, pa i Saboru, mogli bi napraviti značajne pomake.

Zar ne bi bila poruka cijeloj zemlji kada bi se HNS, HRS, HKS, pa potom svi nogometni, košarkaški i drugi klubovi, organizirali po načelu "sposobni, a ne podobni"? Kada bi ljudi koji rade u tim klubovima na prvo mjesto stavili klub, a ne sebe? Kada bi se naš sport prvi očistio od korupcije (namještanja), od nepotizma, od muljaža, netransparentnosti i svih drugih ostavština bivše države? Kada bi se upravo sportski novinari odrekli senzacionalizma pod cijenu kvalitete?

Kada bi sport među prvima prihvatio zakone tržišta i skinuo se s državne "sise"?

Kada bi ljudi iz sporta pomogli državi da stvori kvalitetnu strategiju razvoja i kvalitetan okvir za stvaranje uspješnih sportaša?

Mislim da bi to bila sjajna poruka.

Država ne može financirati Dinamo, ali država mora financirati baznu infrastrukturu, mora pomoći u obrazovanju kvalitetnog kadra (struka) i omogućiti svakom klincu da se bavi plivanjem, atletikom, gimnastikom ili nekim od momčadskih sportova u kojima smo se proslavili. Mora stvoriti sustav koji će prepoznati najdarovitije među tim klincima i omogućiti im sve uvjete da jednoga dana postanu Blanka Vlašić, Gordan Kožulj ili Filip Ude.

Kada bi sport u svemu tome uspio, napravio bi veliku stvar za cijelu zemlju.

A mi bi imali još više razloga za veselje zbog uspjeha naših sportaša, iako smo zahvaljujući Goranu, Šukeru, Blanki, Baliću, Bobanu, Ivici i Janici, Draženu, Kukoču, Prosinečkom, Ivi Majoli i mnogima drugima imali u čemu uživati i u proteklih 19 godina.

Svim čitateljima od srca čestitam Dan državnosti!