Što je to (ne)uspjeh?

Na prvi pogled možda i nije komplicirano. Obje reprezentacije stigle su do četvrtfinala Olimpijskih igara. Ako je za jednu to uspjeh, onda je i za drugu. To je površna logika, logika nekoga tko ne poznaje sport, ali i najtočnija logika ako ne želite komplicirati. Ako kažemo da su košarkaši napravili uspjeh, onda su to napravili i vaterpolisti, obje reprezentacije su među osam najboljih na svijetu (vaterpolisti zapravo među šest).

Međutim, definirati uspjeh nije baš tako jednostavno. I upravo zbog toga isti domet ne mora nužno značiti i istu razinu uspjeha. Uspjeh je, otprilike, definiran kao "postizanje željenog cilja". Gledano kroz tu prizmu, košarkaši i vaterpolisti su istim dometom polučili potpuno različitu razinu uspjeha.

Košarkaši su, naime, uspjeli. Bez obzira što smo sanjali medalji, bez obzira što smo vidjeli u dvobojima s Rusijom i Australijom da naši mogu i bolje nego što su pokazali protiv Španjolske ili Argentine, bez obzira što smo lani svladali tu Španjolsku, naši su, objektivno, uspjeh napravili već plasmanom na OI. Četvrtfinale bilo je samo bonus koji je prvotni uspjeh učinio još većim.

Takvo gledanje, da je već i sam plasman uspjeh, realno je i utemeljeno na činjenicama. Dovoljno je pogledati gdje igraju i kakve uloge imaju Pau Gasol i društvo, a gdje igraju i kakve uloge imaju Nikola Prkačin i njegovi "klinci".

S jedne strane ponajbolji krilni centar svijeta i drugi igrač NBA viceprvaka (Gasol), pa onda možda i najbolji bijeli play NBA lige (Calderon), pa možda i najbolja trojka Europe (Rudy Fernandez), pa najveća europska nada (Rubio), pa trofejni strijelac Barcelone i NBA-ovac Navarro, Garbajosa, Jimenez i tako dalje. Fernandez vs. Marin Rozić. Prkačin vs Gasol. Možemo li zaista govoriti onda o očekivanju pobjede? Ne, četvrtfinale ja za takvu momčad veliki uspjeh.

Vaterpolisti su, realno, druga priča. I njihov rezultat je - neuspjeh. Kada kao svjetski prvak ispadneš u četvrtfinalu OI u sportu koji trenutno, opet budimo objektivni, tek četiri zemlje igraju zaista ozbiljno, s razlogom to mnogi vide kao "debakl". Uključujući njih same. Poraz protiv Crne Gore možda i nije takav problem s obzirom na njihove rezultate (iako se postavlja pitanje zašto ne možemo dobiti tu momčad, koja ipak nije satkana od boljih igrača nego naša), ali poraz od SAD-a bio je nedopustiv.

Na ovakvoj razini, za koju se pripremate 90 dana, nakon što žrtvujete sva prethodna natjecanja "za OI", ući u neku utakmicu i s 99, a ne sa 100 posto koncentracije je jednostavno pogrešno. Netko će upotrijebiti i težu riječ. Zbog toga su vaterpolisti razočarali, od njih se očekivala medalja, a oni su zapeli gdje nisu smjeli. Bez obzira na neupitnu stručnost, znanje i uspješnost Ratka Rudića, jednog od naših najboljih trenera uopće, i od Rudića se očekuju neki odgovori. Primjerice, kako je nakon poraza od SAD-a govorio kako "poraz nije strašan", je li moguće da naši nisu izračunali da ih poraz Srba od Italije vodi na trnovit put?

Rukometaši su još "na međi". Polufinale sigurno nije neuspjeh, a dobro zvuči i od Červara stalno ponavljana priča o tim polufinalima na velikim natjecanjima. Međutim, drvene medalje se ne broje, a rukometaši ih sada već imaju i nekoliko. S obzirom da ćemo, u najgorem slučaju, za broncu igrati protiv Islanda i Španjolske, reprezentacija od kojih smo, realno, igrački kvalitetniji, još jedno četvrto mjesto - neće biti uspjeh.

Reći ćemo da su zadovoljili, jer njihova srčanost uvijek će za to biti dovoljna. To je pritisak s kojim žive veliki šampioni, i ako već rezultati tvrde da to jesu, a tvrde i oni sami (kao i svi mi), onda taj pritisak rezultata treba prihvatiti, a ne od njega bježati. Michael Phelps s tri bronce i jednim srebrom sigurno ne bi rekao da je - uspio.

Phelps je došao po osam zlata i - uspio je. Usain Bolt je došao po dva zlata i - uspio je. Za njih su oni dometi koji su drugim sportašima uspjeh - često nedovoljni.

Taj su si pritisak sami nametnuli, rezultatima i izvedbama. Isto vrijedi za naše vaterpoliste, rukometaše, košarkaše, sve ostale sportaše. Blankina bilo koja medalja bit će odlična za hrvatski sport, ali njoj prvoj će sve osim zlata biti - neuspjeh. Oni najveći, od Jordana preko Woodsa, Samprasa do Phelpsa, Bolta, Isinbajeve ili Lewisa, uvijek su znali odgovoriti na taj pritisak. I usput u njemu uživali. Njima su uspjesi samo naslovi, zlata, rekordi. Sve ostalo su - neuspjesi.

Kao što je nekome finale uspjeh. Kao što je nekome plasman uspjeh. Kao što je nekome osobni rekord uspjeh. Jer, jeste li uspjeli ovisi samo o tome kako visoko ste postavili letvicu. Vaterpolisti su je postavili u Melbourneu. Košarkaši na svim neuspjelim EP-ovima proteklog desetljeća. A Blanka na 209 centimetara...