Taoci vlastitih rezultata

Isti rezultati nisu za sve - isti. Osvojiti NBA prsten nije isto za Charlotte Bobcatse ili za Boston Celticse. Osvojiti Ligu prvaka nije isto za Real Madrid i za Valenciju. Pobjeda kada si favorit, u odnosu na pobjedu kada si autsajder - doživljava se različito. Makar je ti sportaši doživljavali isto.

Uzmimo za primjer Blanku Vlašić. Kada je tek dolazila na svjetsku scenu, bili smo presretni što imamo sportašicu koja bi mogla skakati na mitinzima Zlatne lige. Kada je prvi puta pobijedila na takvom mitingu, to je bila VIJEST. Nije moguće da Hrvatska ima atletičarku koja to može.

I dok su Blankini rezultati polako rasli, Hrvatska se sve više navikavala na činjenicu da ima visašicu svjetskih razmjera. A kada je ove godine Blanka počela redati pobjedu za pobjedom, Hrvatska je prešutno zaključila - Blanka će uvijek pobijediti. I kada čujete početak vijesti "na današnjem mitingu u ____", očekujete i nastavak "pobijedila je Blanka Vlašić". Tek ako to NE čujete to postaje vijest.

I zato, koliko god olimpijsko srebro bilo ogroman rezultat, mnogi su uz Blankin nastup vezali osjećaje poput razočaranja ili žali, bez obzira što su svi te osjećaje stalno prekrivali s "ma to je veliki, veliki rezultat, sjajno". To uključuje i Blanku. A da je to veliki, sjajan rezultat - uopće nije upitno.

S druge strane, Filip Ude potpuno je neočekivano (barem za širu javnost) osvojio srebro u konju s hvataljkama te je izazvao oduševljenje cijele države. Nije se očekivalo, nije se predvidjelo, nije se tom srebru nadalo. Ista medalja u dva izuzetno važna olimpijska sporta, a različiti osjećaji. Nepravedno? U potpunosti. Shvatljivo? Također.

Onima najboljima to je sudbina. Kada jednom navikneš javnost, ali i sam sebe, na najveće rezultate, sve ispod toga neće biti dovoljno dobro. Zbog toga se četvrtfinale košarkaša na OI gledalo kao uspjeh, a četvrtfinale vaterpolista kao - neuspjeh.

Ljudi u sportu vole autsajdere. Ako ste neutralni navijač, htjet ćete pobjedu BATE-a nad Realom, Cibalije nad Dinamom, Udea nad gimnastičkim velesilama. Sport je divan upravo zbog iznenađenja, jer da uvijek pobjeđuje Federer - bilo bi dosadno. Zapravo, kada se prije dvije godine to skoro i dogodilo - bilo je dosadno.

Takve nevjerojatne navike pobjeđivanja, poput Federerove u sezoni snova, ili Blankine ove sezone, stvaraju "čudovište", kako je i sam Švicarac rekao. Očekuje se pobjeda svaki dan, svaku večer, u svakom meču, na svakom mitingu, a to je ogroman pritisak koji postaje još veći kada vam se zareda nekoliko poraza. Pa je Federer ove godine u očima mnogih imao "katastrofalnu" sezonu, s osvojenim US Openom, finalima Roland Garrosa i Wimbledona te polufinalom Australian Opena. Katastrofalno, nema što.

Iako na puno nižoj ljestvici vrijednosti, sličan problem stvorio si je i zagrebački Dinamo. Nevjerojatni nizovi pobjeda u HNL-u i titule osvajane s 30 bodova prednosti pred drugoplasiranima stvorile su razinu očekivanja kakvu je jednostavno nemoguće ispunjavati. Očekivati da Dinamo svake godine bude prvak je nerealno, a kamoli da svake godine bude prvak s jednim porazom, dva remija i 30 pobjeda. Bez obzira što mislili o stanju HNL-a, to je nemoguće u HNL-u, Premiershipu ili prvoj Finskoj ligi. Kao što je nemoguće da Federer bude bez poraza tri godine ili da Blanka osvoji 150 mitinga zaredom.

Oni najveći mogu se nositi s tim pritiskom da valja samo Super Bowl, Liga prvaka ili zlata i svjetski rekordi. Međutim, kada mi ostali na temelju jednog ili dva rezultata stvorimo očekivanja od nekog sportaša ili momčadi, moramo zadržati realnost kako ne bismo bili stalno razočarani istim rezultatom, ne shvaćajući da je on - objektivan.

Primjerice, očekivati od Dinama Ligu prvaka ili prezimljavanje u Europi je - nerealno. Povijest nas tome uči, Dinamovi rezultati nas tome uče. 10 poraza u 10 zadnjih utakmice 3. pretkola Lige prvaka morali bi biti dovoljno upozorenje da Dinamo nema "dobre šanse" protiv Werdera ili Arsenala, iako se svake godine nađe popriličan broj onih koji tvrde upravo to. I onda se oko Dinama stvara atmosfera neuspjeha kada ne učini ono što je ionako nerealno učiniti.

Ovoga smo ljeta tako bili razočarani, za primjer, Draganjom i Skelinima, iako njihovi nedavni rezultati nisu davali objektivnih razloga za optimizam. Živjeli smo u sjećanju na medalje iz Atene, "ako su mogli tamo - mogu i ovdje". No, i drugi plivaju, i drugi veslaju, a rezultati posljednjih godinu-dvije pokazuju da to rade bolje nego naši aduti. I tako su to napravili u Ateni.

Ostvariti veliki rezultat najljepša je stvar u karijeri jednog sportaša ili u povijesti jednog kluba, no problem je sve ono što slijedi nakon toga. Svaki novi nastup gledan je kroz prizmu tog najvećeg, postajete doslovno taoci vlastitih rezultata.

Nije pravedno, ali je u ljudskoj prirodi. I izdržati ta očekivanja dio je pritiska s kojima sportaši žive, i ponekad ključni faktor za razlučivanje onih najvećih, poput Jordana, Phelpsa, Janice ili Lewisa, te onih koji su korak ispod njih u sportskom "Panteonu"...