Tko je pravi izbor?

Nije to pitanje od državne važnosti da bi se zbog njega trebale voditi zakulisne borbe i prepucavanja. Sjetimo se kako je to ružno bilo prije četiri godine, kada su vaterpolisti i rukometaši pod svaku cijenu gurali svog čovjeka (Šimenca odnosno Golužu) do mjere da je to ispalo - degutantno.

Nažalost, neki su i ovoga puta otišli malo predaleko argumentirajući zašto baš njihov sport. Odnosi se to, ponajviše, na rukometaše čiji je "glasnogovornik" Goluža izjavio kako rukometaši "zaslužuju" tu ulogu barjaktara. Ono što svi, pa tako i rukometaši moraju shvatiti - pogrešnog izbora nema.

Svi koji će se naći u "bubnju" zaslužili su tu čast i sigurno nisu tamo "bezveze". Uspoređivati sportove i uspoređivati "zasluge" nema smisla - niti je pravedno niti je moguće takvo što kvantificirati.

Sami izbor barjaktara zapravo je - vrlo lagan. Nakon što odaberete kriterij. E taj dio je već malo teži.

Hoćete Blanku Vlašić kao našu trenutno najbolju sportašicu u svjetskim okvirima? Hoćete Duju Draganju kao olimpijskog srebrnog i svjetskog rekordera? Hoćete Metličića ili Balića kao predstavnike olimpijskih pobjednika? Boškovića kao predstavnika vaterpolskih prvaka svijeta i najboljeg vaterpolista svijeta? Braću Skelin kao dvostruke osvajače olimpijskih medalja? Ljubičića ili Ančića kao Davis Cup pobjednike i brončane iz Atene?

Bogu hvala, izbor nam je i prebogat. Da zažmirite i "izvučete" bilo koga iz ove skupine - nećete promašiti. Međutim, možete li pogoditi?

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, bitno je ionako jedino ono članova Vijeća HOO-a. No, pokušajmo uvesti u odlučivanje nekakve kriterije koji bi bili logični, pravedni i možda, naglašavam ovo možda, ispravni.

Krenimo prvo metodom eliminacije. Većina zemalja (koje su to u mogućnosti) za barjaktara biraju sportaša koji je na OI već ostvario uspjeh (osvojio medalju). To se čini kao logičan kriterij, pa u prvom krugu ispadaju Vlašić, Jovanović i Bošković. Blanka, istina, jest naša najbolja sportašica trenutno, no - prilično smo sigurni da ćemo za četiri godine govoriti o njoj kao osvajačici medalje s OI. Za nju, definitivno, ima vremena.

Ajmo probat dalje. Zoran Primorac zastavu je već nosio, pa iako su mu ovo već šeste OI što je za svaku pohvalu - i on otpada.

Nekakve objektivne kriterije sada smo ispucali, pa je sada vrijeme za red 'zdravorazumskih'. Braća Skelin su - braća Skelin. Skupa osvojili broncu u Sydneyju u osmercu, skupa osvojili srebro u Ateni kao dvojac. Obojica završili teške fakultete (i to će kasnije biti faktor) i izabrati jednoga od njih - bilo bi nepravedno prema onom drugom. Iako je, jasno, nepravedno i to što smo ih odbacili zato jer su - uspjeli zajedno.

Duje Draganja definitivno ima CV koji mu daje pravo na hrvatski barjak - olimpijsku medalju, svjetski rekord, raznorazne medalje i svjetsku reputaciju. Međutim, uključimo ovdje jedan subjektivni kriterij i zapitajmo se - može li Draganja nakon onog vaganja s odlaskom u Katar biti prije na redu za predstavljanje Hrvatske od ljubimaca nacije koji su za Hrvatsku igrali i nastupali i ozlijeđeni i bolesni?

Ostadoše nam Ljubičić, Ančić, Metličić i Balić. Kriterija je ponestalo - vagati zlato i broncu, Davis Cup i svjetske naslove, raširenost i konkurenciju tenisa u odnosu na rukomet - nema smisla, niti se to može učiniti objektivno. Radi se, jednostavno, o miješanju krušaka i jabuka.

Konačni odgovor dala mi je Olimpijska povelja. Slijedi citat prvog Temeljnog načela:

Olimpizam je životna filozofija kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela, volje i uma. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam želi stvoriti način života koji se temelji na radosti koja proizlazi iz napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog primjera i poštivanju univerzalnih temeljnih etičkih načela."

Ako je uloga barjaktara biti upravo primjer i uzor olimpizma jedne nacije, onda je Mario Ančić najbolji izbor za barjaktara hrvatske olimpijske momčadi.

Bila bi to najveća nagrada za momka koji je uspio sjediniti u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela (uspio kao tenisač), uma (diplomirao pravo) i volje (vratio se nakon ozljeda, bolesti i pehova). Ančić je spojio sport s obrazovanjem i tako je postao idealan uzor za vrijednosti koje olimpizam kao filozofija promiče.

Poigrali smo se malo kriterijima, jasno da je vrlo lako moguće argumentirati i zašto su baš rukometaši pravi izbor, i zašto je Blanka pravi izbor, ili bilo tko od ovih koje smo naveli. I ponovit ću - niti jedan izbor nije pogrešan.

Ali Ančić bi bio najbolji...