Veći potencijal nego 1996.

Turska je spriječila Slavena Bilića da se opasnije približiti svom "šefu" Miroslavu Blaževiću i veličanstvenoj 1998., no taj nevjerojatan poraz u četvrtfinalu Eura ne može umanjiti činjenicu da se Hrvatska konačno, nakon deset sušnih godina, može ponositi odigranim na velikom turniru.

Rezultatski je 2008. vrlo slična 1996. Ako utakmice odlučene jedanaestercima tretiramo kao remi, Hrvatska je 1996. zabilježila sedam pobjeda, pet remija i dva poraza, dok je Bilićeva squadra uknjižila sedam pobjeda, četiri remija i dva poraza. Radi se, dakle, o gotovo identičnom učinku, a čak i ako zanemarimo nevažne prijateljske utakmice putevi su vrlo slični.

Obje selekcije stigle su na europsko prvenstvo kao potencijalna iznenađenja, a taj su status i opravdale u prvom krugu. Dvije reprezentacije teškom su mukom opravdale status favorita u prvom kolu, da bi u drugom na koljena bacile europske velikane - Šuker i kompanija isprašili su europske prvake Dance s 3:0, a Modrić, Kranjčar i društvo utišali moćnu Njemačku. U manje važnim utakmicama protiv Poljske i Portugala, Ćirine zamjene nisu bile na razini, dok Bilićeve jesu (protiv, istina, lošijeg protivnika), pa je Slaven postao prvi izbornik s maksimalnim učinkom u prvom krugu velikog natjecanja.

Četvrtfinalni ogledi donijeli su dva od tri najteža poraza Hrvatske (treći je onaj protiv Francuske). Ne zbog rezultata, već načina na koji su se dogodili. Njemačkih 2:1, uz obilnu pomoć suca, naplatili smo dvije godine kasnije; nadamo se da ćemo isto napraviti i Turcima za onu bečku tragediju gdje smo za minutu stigli od raja do pakla.

Čak je i početak narednih kvalifikacija bio podjednako (ne)uspješan - Ćirini momci odigrali su s Grčkom 1:1 i tako najavili teške kvalifikacije, dok se Engleska itekako osvetila za poraze u prethodnom ciklusu nanijevši nam prvi službeni domaći poraz (i to 1:4).

Sličnosti dviju reprezentaciju nisu samo rezultatske. Obje selekcije iznimno su popularne u narodu, oba izbornika su miljenici nacije, iako Bilić na puno direktniji način od "Ćire pedera". Obje reprezentacije stekle su ugled i simpatije u Europi zbog svoje igre, obje su imale istaknutog lidera (Bobana i N. Kovača), a najveću snagu crpile su u kreativnosti veznog reda.

Postoji, međutim, i jedna bitna razlika zbog koje imamo puno razloga za optimizam u vezi sadašnje selekcije - godine.

Blažević je na raspolaganju imao prilično iskusnu reprezentaciju, za koju smo već 1996. znali da ima još jednu ili najviše dvije prave šanse za veliki rezultat. Boban, Šuker, Prosinečki, Bilić, Štimac, Asanović, Jasni i ostali već su bili "gotovi" igrači, koji su čekove u važnim europskim klubovima ubirali i prije odličnih nastupa reprezentacije.

Bilić je, pak, dobar posao na Euru odradio s mladićima kao nositeljima igre, i to mladićima koji su tek započeli ozbiljne europske karijere, donekle i zahvaljujući upravo nastupima reprezentacije.

Pred Ćorlukom, Kranjčarom, Modrićem, Rakitićem, Pranjićem, Srnom, Eduardom i Vukojevićem, koji su već sada ključni igrači, te Mandžukićem, Kalinićem, Iličevićem i još nekolicinom koji su "na korak do", još je niz kvalifikacija, i nadamo se velikih natjecanja. Njima najbolje godine tek dolaze, njihov vrhunac trebao bi biti Euro 2012. i SP 2014.

To znači da je sadašnja reprezentacija u puno boljoj situaciji nego ona prije 12 godina. Sa samo jednim pravim iskustvom Boban&Co. postali su treći na svijetu; Modrić i društvo će, ako Bog da, u Ukrajinu i Poljsku, odnosno Brazil, stići s 3-4 odrađena velika natjecanja.

Perspektiva je tu, a na nogometnom je savezu da se pobrine za strategiju i stručno vodstvo kako bi ti momci ostvarili pun potencijal.

Uz pravilan kontinuitet na klupi (a logično je da poslije Bilića, ako mu je ovo uistinu posljednji mandat, reprezentaciju preuzme netko iz ovog stručnog stožera ili mlade selekcije), uz mudro dodavanje iskusnih igrača i poletnih "klinaca", čeka nas barem 10 uspješnih nogometnih godina. Bolji je to temelj za budućnost nego onaj iz 1996...