Veliki klubovi za velike igrače

U Šahtaru teče med i mlijeko, bogati gazda osigurava Srni lagodan život s "teškim" ugovorom i jednako izdašnim bonusima. Uvjeti za rad su vrhunski, Srnina pozicija u momčadi je neupitna, ljubimac je navijača, a ukrajinska liga jamačno je jača od, recimo, hrvatske. Šahtar je europski vrijedan klub - nije baš na vrhu, ali je u krugu momčadi koje u Europi nešto predstavljaju.

Sve to mnogim bi igračima bilo dovoljno za sreću, a čini se da je to slučaj i sa Srnom. Iako je imao određene ambicije otići u klub iz liga Petice, Ahmetov je novim ugovorom odagnao te ideje iz Srnine glave. Shvatljivo, ogromni novac još uvijek mladom nogometašu silan je motiv, u ovom trenutku očito važniji od čisto nogometnih motiva.

Međutim, želi li biti smatran jednim od najboljih desnih bočnih igrača na svijetu, što Srna jest već danas, hrvatska 'jedanaestica' mora u sebi pronaći nogometnu ambiciju koju Šahtar ne može zadovoljiti.

Bez obzira na fenomenalne partije u dresu šeste reprezentacije svijeta, Srna je daleko od očiju europske nogometne javnosti. Bez obzira koliko dobro igrao u Šahtaru i za Hrvatsku, Srna će, primjerice, teško biti jedan od 50 kandidata za Zlatnu loptu.

Ovo, jasno, nije samo priča o Dariju Srni. U trenutku kad čovjek može osigurati egzistenciju novac je definitivno važna stavka u 'vaganju' između klubova, no one najbolje, najveće ipak mora povući i sportski motiv. Zar nije logično da sportaš želi iz tjedna u tjedan odmjeravati snage s najboljima na svijetu, da želi iz tjedna u tjedan igrati jake utakmice, da se želi na treninzima dokazivati pored svjetskih vedeta, da želi ostaviti trag u nekom od najvećih europskih klubova?

Srnin talent, zapravo, njegovo znanje i kvaliteta, zaslužuju veći klub od Šahtara, a postavlja se pitanje - zar Srna to ne želi? O tome da za njega ima mjesta u nekom od vodećih klubova Starog kontinenta nema dvojbe; dovoljno je sjetiti se, recimo, dva finalista Lige prvaka prošle sezone i njihovih bočnih igrača. Objektivno, Srna i s Pennantom i Oddom može "obrisati pod" što je sigurno jasno i vodećim ljudima tih, ali i mnogih drugih klubova.

Bez obzira na zarađeni novac u Šahtaru, ostane li u Donecku još dobar dio karijere, zar neće žaliti što je najbolje igračke godine proveo po terenima u Zaporožju, Donecku ili Dnipropetrovsku, umjesto na Old Traffordu, Anfieldu ili San Siru?

Srna je već sada jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca u proteklih 15 godina, no zapne li u Donecku previše godina, Srna u Europi neće biti priznat kao što to po kvaliteti zaslužuje. I na kraju neće ostvariti karijeru kakvu je mogao, a to si, vjerujemo, niti jedan sportaš ne želi priznati na kraju karijere, bez obzira na iznos na čekovnoj knjižici.

Uostalom, nije baš da Liverpool, ili već neki klub iz ergele velikih, plaća svoje igrače "kikirikijem", pa je tako teško vjerovati da bi Srna bio baš na (velikom) gubitku igrajući za neki drugi klub. A valjda ipak nije ni sve u novcu - osvojiti Ligu prvaka ili Premiership ili scudetto ipak valjda nosi određenu vrijednost koja se novcem ne može mjeriti.

Isprika da ga Ahmetov ne pušta ipak je samo zavaravanje, da li samog sebe ili javnosti - teško je reći. Kao što su dojučerašnji mu suigrači, Elano, Marica i Matuzalem uspjeli "isposlovati" odlazak na Zapad, tako bi mogao i Srna.

Velikog igrača ne čini samo talent, pa ni znanje, već i ambicija. Srna ima i talent i znanje i kvalitetu, no da bi postao veliki igrač Srna treba htjeti više od Šahtara, treba željeti velike derbije, velike utakmice, velike protivnike, kako bi sebi i drugima dokazao da pripada svjetskom vrhu.

Mi se ne moramo brinuti - Srna, gdje god igrao, vrhunski je nogometaš, jedna od ključnih karika ove reprezentacije i, s kim god igrali, možemo računati na prednost na desnom boku. No, osim vrhunske reprezentacije Srna zaslužuje i vrhunski klub; vrhunski po svojoj tradiciji, ne po (financijskim) uvjetima...