Zašto ja volim sport? A vi?

Priznajem, kriv sam. Nemam temu za kolumnu ovaj tjedan. Mogu vam reći da iz četvrtka u četvrtak imam sve više respekta prema svim kolumnistima na svijetu, bez obzira kakve pametne ili glupe, zanimljive ili dosadne, smiješne ili tužne stvari pisali.

Dinamo? Sve je već napisano, čak i malo previše. Stadion? Koja korist kada ga nitko neće graditi. Reprezentacija? Na temelju viđenog protiv Katara ne mogu se donositi nikakvi zaključci, a uostalom, ionako ovisimo o Ukrajincima. O tome bolje da ne pišem, jer sam pobornik škole da u sportu dobiva onaj tko to više želi, a u ovom slučaju to su Ševčenko i kompanija.

Neiskoristivost Arene koja je tek prije par dana prvi puta korištena za sportski događaj nakon SP-a? O tomu sam trebao pisati prije građenja, a ne danas. Sada smo svi pametni.

Vrtio sam Medvešak (nedavno pisao), Cibonu (još ih nisam vidio), huligane (ne zaslužuju prostor), ženski sport u Hrvatskoj (premalo znam), pokušao se dosjetiti kakve zanimljive priče iz SAD-a s obzirom da obožavam američki nogomet i NBA ligu. Štanga.

Na kraju sam zaključio da ima jedna tema o kojoj nisam nikad pisao, a koja mi je sigurno zajednička sa svima vama, osim ako ste zaista u potpunosti zalutali na Sportnet.hr – ljubav prema sportu. I tako je stigao red da vas upoznam zašto jedan diplomirani ekonomist nije u nekoj banci ili korporacijskom divu već za Sportnet piše i s Wembleyja s Hrvatska – Engleska i iz Kranjčevićeve s Croatia – Istra.

Zbog tate, zbog Ajaxa, zbog Dražena i Tonija. Zbog Forsberga, Jordana, Atkinsa i Prosinečkog. Zbog pobjeda i poraza protiv 7.c. u nogometu, protiv Bocke u badmintonu, protiv ”bekavaca” u košarci, protiv Dodića u ping-pongu. Zbog Gorana definitivno, Wimbledon je bio samo šlag na tortu. Zbog Kurta Warnera, Tima Duncana i Nike Kranjčara, najdražih mi aktualnih sportaša. Zbog Kutije šibica po zimi i svjetskih prvenstava ljeti.

Zbog uzbuđenja koje donose velike utakmice, zbog neopisivog veselja koje donose golovi poput Cvitanovićevog Newcastleu, Šukerovog Irskoj/Njemačkoj 96/umetnite još 10 njegovih velikih golova, Rapaićevog i Olićevog Italiji, Pršinog Sloveniji, Bokšićevog Ukrajini, Kluivertovog Milanu ili Iniestinog Chelseaju.

Zbog sudačke nadoknade finala Lige prvaka 1999. godine.

Zbog još veće tuge koju donose neki drugi golovi, kao Thuramovi. Ili ljutnje (bijesa) zbog neke sudačke odluke, čitaj - krađe. Sport mi je sigurno skratio život za nekoliko godina, mada je nezainteresiranom promatraču vjerojatno teško logički objasniti zašto tolike emocije vežemo uz reprezentaciju, a kamoli neke tamo klubove u drugim zemljama.

Zbog Laudrupa, Hagija, Scifa, Stojkovića, Bobana, Okoche i sličnih nogometnih genijalaca. Ili recimo Smajlagića, Šimenca, Gretzkog, Ginobilija, Federera ili Balića. Zbog ljudi čija je imaginacija, kreativnost, inteligencija u igri, meni osobno bar, ravna onoj vodećih svjetskih umjetnika ili znanstvenika. Teško je biti Kafka, ali siguran sam da je konkurencija za biti Michael Jordan još puno veća. Pa kada se u takvoj konkurenciji netko ističe svojim genijem, sposobnostima, radom, talentom, onda je tog sportaša fascinantno promatrati, gledati i pratiti.

Danas, kada su mi motivi i malo širi od ”TOOOOOO!!! Šuker majstore!!!! TOOOOOO!!!”, sport volim i zbog njegove čistoće – bez obzira na dopinge, na sveprisutnu komercijalizaciju, reklamne panoe, silan novac, nove stadione, prevelike analize po medijima, kada sudac da znak za početak, ipak se sve svodi na 11 protiv 11, 7 protiv 7 ili 1 na 1. I tu više novac i okolna halabuka nisu bitni, bitno je tko će na terenu biti brži, viši, jači, bolji, pametniji. Tko se bolje pripremio, tko je uložio više truda. Za razliku od mnogih drugih ljudskih djelatnosti, u sportu nema varanja ni izvlačenja na staru slavu. Ako niste pravi, ako niste spremni, nemate šanse. Pitajte Ronaldinha.

Sport je vrlo koristan i za razne životne primjere. U sportu, primjerice, ne možete uspjeti bez rada, koliko god talentirani bili. A s radom se može učiniti zaista puno, makar bez talenta nećete postati Zinedine Zidane. Brojni su i primjeri kako slava može zavrtiti glavu i uništiti karijeru (pa i život), brojni su i primjeri kako sport može odraditi veliku humanitarnu ulogu. Ili čak političku, spajajući na sportskim travnjacima (ne)prijateljske zemlje, ili rušeći razne tabue. Može i postavljati nove tehnološke ili arhitektonske standarde.

Neizvjesnost, napetost, nepredvidivost, tradicija, emocije. Tisuće tema za razgovore s prijateljima. Uspomene, nade, očekivanja, neslaganje s trenerima i izbornicima. Janica Kostelić i veslački osmerac.

Zapravo, razloga za voljeti sport ima bezbroj. Siguran sam da su i neki od nabrojanih vas podsjetili zašto ste sada na Sportnetu, a ne na kiparstvo.com. Siguran sam i da imate puno svojih. Predlažem da ih podijelite sa mnom, pa kada opet ponestane tema – ideju pronađem u vašim mailovima...