Zvijezde koje ne poznajete

Jedan tekst neće preko noći promijeniti 'odnos snaga na travnjaku', i dalje će nogometni četvrtoligaš imati više medijskog prostora od svjetskog prvaka ili svjetske rekorderke u atletici. Samo zato jer je njega ili nju život usmjerio po jednoj drugoj, težoj stazi - onoj s invaliditetom.

Umjesto da se tim sportašima divimo, jer su svojom voljom, entuzijazmom, predanošću i vedrim pogledom na život uspjeli prevladati teškoće koje je život pred njih postavio, medijski ih ne pratimo ni izbliza koliko to zaslužuju. A isto tako, gradovi ih ne prate financijski, sportaši s invaliditetom zbog nerazumijevanja nemaju ni izbliza podršku na kakvu mogu računati "redovni" klubovi.

Međutim, financije i probleme s kojima se suočavaju sportaši s invaliditetom ostavit ćemo za neki drugi tekst, ovaj prostor iskoristit ćemo da Vas upoznamo s hrvatskim sportskim zvijezdama - koje još ne znate.

Znate li, na primjer, za Milku Milinković? Paraplegičar, atletičarka u kolicima, najveća je hrvatska atletičarka s invaliditetom. Nakon što je kao djevojčica stradala, životni smisao pronašla je u sportu; treba li uopće reći da se na svoj život nikada nije požalila? Vedra duha, motivator drugih sportaša i beskonačni izvor viceva. Milinković od 1972. (!) nastupa na Paraolimpijskim igrama i - osvaja medalje. Što je sve osvojila teško je i nabrojati, a trenutno marljivo trenira bacanje kugle i koplja te se od atletike namjerava oprostiti u Pekingu. Možda bi se i nje odgovorni mogli sjetiti kada predlažu olimpijsku mirovinu za osvajače olimpijskim medalja? Onaj koji paraolimpijske medalje podcjenjuje jednostavno - ne razumije...

Ili, recimo, Ante Pehar - prvi hrvatski atletičar s invaliditetom koji je osvojio dvije zlatne medalje sa svjetskim rekordima u skoku u dalj i troskoku na Paraolimpijskim igrama u New Yorku 1984.

Željko Čavrag osvojio je u sastavu bivše države brončanu medalju na EP-u u Rimu. Denis Slunjski atletičar je malen rastom, ali velikog srca i duha. Jedan od 'dobrih duhova' atletske reprezentacije šesti je svjetski bacač kugle među osobama malih rastom.

Za Mariju Iveković bi, pak, već trebali čuti ako redovito čitate Sportnet.hr. Marija je glavna zvijezda trenutne atletske reprezentacije, svjetska prvakinja u skoku u dalj, svjetska rekorderka u troskoku, već je ispunila norme za Peking u skoku u dalj, bacanju kugle i bacanju diska.

Od prvog nastupa na EP-u u Riccioneu, gdje je reprezentacija išla s kombijem i autom, za što su financije prikupili prijatelji (da bi se tamo domaćini istaknuli davanjem pet dvokrevetnih apartmana) do svjetskog rekorda u petoboju 2003., Marija je naporno radila šest godina da bi došla do vrha u svijetu sportaša s invaliditetom. Njenu kvalitetu i predanost prepoznao je i Euroherc Osiguranje, koji osim brige o Mariji pomaže i Hrvatskom paraolimpijskom odboru kao i Atletskom klubu Agram. Iveković još samo nedostaje paraolimpijska medalja, a s obzirom na njene nastupe proteklih godina, i to će čekati samo do Pekinga.

Nova zvijeda je, pak, Vedran Lozanov, novi svjetski prvak na 5.000 metara, gdje je pomeo konkurente iz Afrike i Južne Amerike - zamislite to u 'redovnoj' atletici!

Zar nije i Jelena Vuković, bivša svjetska rekorderka u bacanju diska i brončana s PI u Ateni 2004. zaslužila više pozornosti? Ili Goran Žeželj, treći sprinter Europe i šesti u svijetu? A Miroslav Matić, odlični bacač čunja i diska iz bacačke stolice? Josip Slivar, vječiti peti u bacanju kugle? Darko Kralj, koji je u ratu, baš kao i Josip, teško nastradao, prvi je ispunio normu za Peking - nisu li svi oni zaslužili svoje mjesto pod medijskim suncem?

Trebali biste više čuti i o Zoranu Taliću iz Rijeke, Đurđici Krivačić iz Bjelovara, Ivi Lovrenoviću iz Varaždina, Mariji Mikulić, Branimiru Budetiću i Goranu Popoviću iz Kutine, Damjanu Lisski, dvije Kristine iz Zagreba, Grgi Bogdanoviću iz Šibenika… Ima takvih još mnogo, pa se ispričavamo onima koje smo nehotice preskočili.

Tu su i njihovi treneri, Ivančić, Kršek, Pavković, Desić, Sedić, Kukec, Grd, Oršolić, Dobrijević- Pili, Metikoš, Josipović, Golik, Opašić... - sve su to imena koja zaslužuju poštovanje i našu zahvalu, jer zajedno sa svojim sportašima promiču Hrvatsku baš kao i oni 'redovni' sportaši o kojima svakodnevno pišemo i čitamo.

Četiri zlatne te po jedna srebrna i brončana medalja u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji jasan su dokaz da se sjajno radi u atletskoj reprezentaciji, a što tek reći o činjenici da već danas imamo 14 sigurnih putnika za Peking - koji se još hrvatski pojedinačni sport može pohvaliti nečim sličnim? A nažalost - za taj podatak zna malo, jako malo, premalo ljudi.

Nadići teškoće koje život stavlja pred osobe s invaliditetom, i onda se još "potući" i pobijediti sportaše diljem svijeta koji su učinili to isto - podvig je vrijedan divljenja i veće pažnje cijelog društva. U vremenu kada naslovnice i prime-time pripadaju osobama koje su tako zaposlene da tri mjeseca mogu provesti u kući zatvoreni s još 10 ili koliko već istih takvih osoba - ovi sportaši pripremaju se za nove podvige. Puno, puno, puno veće od onih "podviga" nekakvih 'stanara'...

Ovim se putem zahvaljujemo gospodinu Branku Omaziću, izborniku atletske reprezentacije sportaša s invaliditetom, koji je i nižepotpisanog upoznao s pothvatima junaka iz ovog teksta...