Svi znamo gdje smo bili toga dana

Tog ponedjeljka, 9. srpnja 2001. godine, svi smo disali kao Goran. Prilijepljeni za TV ekrane, bilo kod kuće, na poslu ili na nekom trgu, svi smo željeli samo jedno - wimbledonski trofej u naručju jednog od najpopularnijeg i najomiljenijeg sportaša na ovim prostorima, ali i šire, mnogo šire. Mnogi su već izgubili vjeru u to da će Goran više ikada dobiti priliku zaigrati u finalu najdražeg mu turnira, no dočekao ju je.

Već pomalo na zalazu karijere i vjerojatno u nikad lošijoj formi, doduše, zbog konstantnih problema s ramenom, Goran je dočekao novo izdanje turnira u All England Clubu i u glavni ždrijeb ušao s pozivnicom. Samo dva tjedna ranije u prvom kolu Queen'sa je poražen od izvjesnog Cristiana Carattija i nitko ni u ludilu nije mogao očekivati ono što će se dogoditi gotovo mjesec dana kasnije.

Goran je kao 125. tenisač svijeta nanizao Fredrika Jonssona, Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Grega Rusedskog, Marata Safina, Tima Henmana i konačno Patricka Raftera u finalu koje se i dan danas prepričava. Svijet je ostao zapanjen, ali nikome nije bilo krivo što je naslov osvojio upravo Goran. Suze su tekle, srca su rasla, a čestitke pristizale sa svih strana svijeta. Dežurnog "krvnika" Petea Samprasa više nije bilo tu da pokvari zabavu - Goran je postao prvi tenisač s pozivnicom koji je osvojio Grand Slam, a vjerojatno će biti i posljednji.

Po povratku u rodni Split Ivanišević je dočekan poput kralja. Ni danas se ne može odrediti koliko se točno ljudi nakrcalo na Rivu, u male uličice i na brodovima u luci, ali barata se brojkama od 150 do 200 tisuća. Legendarni doček prenijeli su svi relevantni svjetski mediji, Split je sada upoznala cijela zemaljska kugla. I to u najljepšem mogućem dekoru, onom navijačkom, istinskom navijačkom.

A danas, kakav je danas pogled na priču "Goran - Wimbledon 2001."?

Bez velike zadrške možemo reći da se nije mnogo toga promijenilo. Goranov trijumf i dalje je jedan od najupečatljivijih sportskih uspjeha uopće, što dokazuje, između ostalog, i 16. mjesto zauzeto na ljestvici 100 najvećih sportskih događaja britanskog Channel 4.

Iza Gorana su tako ostali brojni drugi epski događaji poput paljenja olimpijske baklje u Atlanti 1996. od strane legendarnog Muhammada Alija, zatim sedam zlatnih medalja plivača Marka Spitza na OI 1972., osvojeni Wimbledon 17-godišnjeg Borisa Beckera 1985. godine, četiri zlatne olimpijske medalje atletičara Carla Lewisa 1984., savršena izvedba 15-godišnje gimnastičarke Nadie Comaneci na OI 1976. i još mnogi, mnogi drugi. Dovoljno je samo reći da ikona tenisa, Pete Sampras, nije pronašla svoje mjesto na ovoj ljestvici.

Nadalje, teniski portal Tennis Earth svrstao je Goranovu pobjedu nad Rafterom najemotivnijom pobjedom ikad, dok je istu kanadski dnevnik The Globe and Mail na popisu najboljih mečeva nultih godina 21. stoljeća smjestio na četvrtu poziciju. No, sva ova priznanja tek su, u neku ruku, materijalna posljedica tog povijesnog meča čiji je utjecaj znatno dublji.

Euforija koju je tog lipnja i početkom srpnja stvorio Goranov pohod u All England Clubu bila je neviđena. Naravno da su svi, pa čak i sportski laici, znali tko je Goran, no tek tijekom ta dva tjedna hrvatsku naciju je zahvatio golemi teniski val. Djeca su ludovala za Zecom, teniski reket postao je najprodavaniji artikl i tko zna koliko je tadašnjih mališana upravo zbog svog idola upisalo tečaj tenisa. Svi su htjeli biti kao Goran, svi su htjeli osjetiti dašak atmosfere koja je tih dana nosila Hrvatsku.

Neke stvari imaju posebno zacrtano mjesto u (sportskoj) povijesti, a jedna od njih je i ova Goranova najljepša teniska, a možda čak i životna priča, koja je ostavila traga ne samo u teniskom i sportskom svijetu, već i u onom vansportskom. Ona je postala sinonim za izraz "nikad ne reci nikad". Ona je postala inspiracija svima, pogotovo sportašima, koji su izgubili vjeru u sebe. Ona je u neku ruku postala zaštitni znak hrvatskog sporta, ali i Hrvatske u svijetu. Ona je postala jedna i jedina, neponovljiva. A tako će i ostati za sva vremena...