konacno sam obrisao onaj ceski save (10-tak sezona se backao s reprezentacijama: Hrvatska, Bugarska, Kamerun, dosao do 2042. i onda mi je dopizdilo) i krenuo s Talijanima

htio sam neki fini, pristojni klub, da nema neke prevelike zahtjeve, ali sa solidnim temeljima i izabrao Lazio... OK, ekipa solidna, financije nikakve, ali kao guramo, tj. gurao sam dobro prvih par utakmica, pa zaredao s remijima i na pola sezone bio na 12. mjestu. Onda sam remizirao doma s Atalantom i popio otkaz

i sta cu sad, ljut ko ris, cekam neko slobodno mjesto i 10 kola prije kraja te iste, prve sezone, uzme me Sampdoria koja se grcevito borila za opstanak. I izborim ja s njima opstanak relativno lako. Tijekom ljetne sezone dovedem dva-tri igraca za free ili za nekakav sitnis jer love naravno nema. Drugu sezonu sam zavrsio na 11. mjestu, krenuo sam lose, pa se momcad konacno uigrala i da je liga trajala jos par kola, mozda bi se domogao i Europe. Solidna ekipa, onako rudarska, bez velikih zvijezda, taman rodjena za talijanskih 1:0...

Inace u talijanskoj ligi vlada nevjerojatna fluktuacija sto se trenera tice, jer Inter, Milan, Juve, Lazio, Roma, Fiorentina i Napoli valjda smatraju da naslov pripada samo njima i cim krenu u neku losiju seriju, otkazi pljuste nemilosrdno... na kraju svake sezone pola lige mijenja trenera. Prve sezone je prvak bio Napoli, druge Roma

ja sa Sampom zadovoljan, iako skicam sto se nudi i otvara. Krenem u trecu sezonu sa Sampom i opet solidan, drzim se oko sredine kad mi Inter nudi posao: pogledam ekipu i obrana i vezni red je solidan, ali u napadu imaju samo 36-godisnjeg Milita i odbijem ja njih, sumnjivi su mi  ... navijaci Sampa luduju, totalno sam zakon... mjesec dana kasnije mi posao nudi Milan  ... nalaze se na 16. mjestu, ekipa manje-vise ista ko danas... i odem ja iz Sampdorie, svecani rucak s Berlusconijem, mislim si, ma njima malo treba da se pokrenu. Jos su u LjP, u kupu, nema frke

i prevarih se ja: ekipa je po imenima ludilo (naravno, kad je usporedim sa Sampom), ali nikako proigrat: stavio sam Balonju i Paloschija u spicu, lijevo ide Robinho, ali nikako krenut u neku seriju... ubija me zapravo obrana, jer mi je tamo jedini vrijedan spomena Mexes koji je u igrici ocito totalna rupetina... i mucim se ja, pobjeda, pa poraz, pa pobjeda, pa remi, pa remi, pa poraz: u LjP sam prosao u drugi krug, izbacio Marseille 2:0 i 3:1 lako u osmini finala i onda u cetvrtfinalu ispao od Reala, nisam imao mrvicu sanse. Ok, ostao mi je kup, ali tamo u polufinalu ispadnem od Udinesea 0:1 i 0:0, katastrofa... Padoh u depresiju skroz, ali ajde, probat cemo bar iz lige izvuci sto se izvuci da, ali nikako na zelenu granu: cak sam i modificirao svoju taktiku (sto nikad ne radim), rotiram igrace, mijenjam, stavim Robinha u samu spicu, ali nista... pobjeda, poraz, remi, remi, poraz, pobjeda... na kraju smo zavrsili kao 12. i jutro nakon posljednje utakmice dobijem otkaz. Nema veze jer ionako bih ga i sam dao, od sramote

nakon par tjedana me uzme Bologna, koja se jedva spasila od ispadanja... sad smo na pola sezone, glavni igraci su mi vec veteran Diamanti i Acquafresca... na free sam doveo za sljedece ljeto par igraca i za 1.2 milijuna nekog talijanskog super-talenta od 18 godina kao drugu spicu, ali onako, osrednji smo, prava tvrda talijanska momcad za negdje oko 10. mjesta... s dosta muke i oceanima srece bih mozda mogao doci do mjesta u EL