Završio sam karijeru nogometnog menadžera angažmanom u Borrusiji M. i odlučio sam započeti novu, nadam se jednako uspješnu. Put me odveo u HNL, točnije u zagrebački Dinamo. Došao sam kući u okruženje i situaciju koju najbolje poznajem. Potpisao sam ugovor s Dinamom, a očekivanja Uprave bila su točno onakva kakva se od Dinama i očekuju - dupla kruna i plasman u skupine Lige prvaka. Dogovorio sam prijateljske utakmice s Hajdukom, Rijekom, Splitom i Slavenom. Protiv Hajduka sam nekako uspio izvući 1:1, protiv Rijeke je bilo 0:0, Split sam pobijedio 2:1, a od Slavena sam izgubio 3:2. Rezultati na pripremama bili su osrednji, vidjelo se da je stoperski par Šimuinić-Addy najslabiji dio nomčadi i krenuo sam u potragu za novim stoperskim parom, krucijalnim u sljedećoj sezoni europskih iskušenja.

Nakon dužih pregovora sa madridskim Realom i samim igracem, uspio sam dovesti prvog "kapitalca" u Dinamo. Bio je to Ricardo Carvalho za kojega sam Realu platio 825 tisuća eura, a sa plaćom od 61 tisuće eura po utakmici Carvalho je postao i uvjerljivo najskuplje plaćeni eksponat modre slačionice. Ricardo je u trenutku dolaska imao 34 godine i s njime sam prvotno potpisao ugovor samo na jednu sezonu, a kasnije sam tokom sezone potpisao i na tri dodatne godine što me prilično iznenadilo. Hoće li odraditi ugovor do kraja ostaje za vidjeti, tada će Carvalho imati 37 godina. Glavni problem Dinamove obrane bila je Šimunićeva tromost, ona se mogla tolerirati u sezoni domaćih natjecanja, ali sam odlučio i za njega odmah pronaci zamjenu. Dogovorio sam s PSG-om posudbu Camare do kraja sezone. Bilo je potrebno još i pronaći Miglioreovu zamjenu i to je ubrzo postao donedavni treći golman Barcelone Oler. Tijekom pregovora su postojala sitna razilaženja oko dužine trajanja ugovora, no to se ubrzo riješilo na zadovoljstvo obje strane. Sa postojećim kadrom Dinamo je krenuo u sezonu.

Prvo kolo donijelo je novi dvoboj sa Slavenom protiv kojeg sam u zadnjoj utakmici priprema doživio poraz 3:2. Nažalost, sada je uslijedio i poraz u službenoj utakmici rezultatom 2:1 što sigurno nije bilo dobro za otvaranje sezone. Dva goola za Slaven zabio je Enes Novinić, a za Dinamo je precizan bio Josip Šimunić. Nakon nekoliko uzastopnih pobjeda uslijedio je novi teški izazov protiv moćne Rijeke. Utakmica je završila 1:1, a strijelci su bili Ibanez i Cesarec. Nakon toga uslijedila je pobjeda protiv Splita 1:0 uz pogodak Camare. Nakon serije težih utakmica na otvaranju sezone uslijedio je nešto lakši ritam i raspored, a u to vrijeme bio sam primoran riješavati unutarnje probleme u klubu. Naime, pomoćni trener Damir Krznar dobio je izdašniju ponudu od nekog neimenovanog kluba. Kako sam želio da ostane, morao sam mu povisiti primanja što sam i učinio, a momčad je bila oduševljena njegovim ostankom. Moram napomenuti kako je Hajduk odigrao fantastična dva i pol mjeseca i čak se u jednom trenutku našao na prvom mjestu ljestvice, tri boda ispred Dinama. Napokon je došao "vječni" derbi kojeg sam dočekao sa 5 bodova prednosti pred Hajdukom.. Ostvario sam pobjedu 1:0, odvojio se na 8 bodova prednosti i time stavio jednu ruku na trofej prvenstva. Raspored je bio takav da je ubrzo uslijedio novi okršaj koji je ovog puta ponudio sasvim drugačiju igru. Utakmica je završila 3:1 pobjedom Dinama, a strijelci su bili Čop (6'), Fernandes (9'), Vuković (51') i Soudani (60'). Tom sam pobjedom zapravo usigurao naslov prvaka HNL-a.

Ubrzo je došao i zimski prijelazni rok. Kako je Camari završavala posudba na kraju tekuće sezone bilo je potrebno naći njegovu zamjenu pa sam poslao Vrbanovića u skautiranje. On mi je naposlijetku pronašao Srbina Marka Uzunovića s kojim sam i potpisao dvogodišnji ugovor. Na Maksimirsku 128 počele su stizati i prve službene ponude za naše igrače. Tako sam odbio Leverkusenovu ponudu za Sammmira u iznosu od 16 milijuna eura i Bruggeovu ponudu za Halilovića u iznosu od 3,5 milijuna eura. U međuvremenu sam produžio ugovore s Fernandesom, Soudanijem, Ademijem, Halilovićem i rekao sam već, Carvalhom. U plufinalu Kupa prošao sam  Lokomotivu 6:0 u dvije utakmice, a u finalu me čekao Hajduk koji je prošao Rijeku 3.2. Hajduk sam u finalu pobijedio 2:1, a strijelci su bili Halilović, Soudani i Vuković. Osvojio sam prvenstvo s 23 boda više u odnosu na drugoplasiranu Rijeku i 24 boda više u odnosu na trećeplasirani Hajduk. Četvrti je bio Split, peti Osijek, šesti Slaven, sedma Lokomotiva. Najbolji strijelac prvenstva bio je Soudani (15), a slijedili su ga Fernandes (14), Vuković (12), Sharbini (11) i Ademi (9).

Druga sezona bila je mnogo zanimljivija zbog nastupa u Ligi prvaka i aktivnosti na tržištu. Pripreme su bile još gore nego prošle, a vrijedi istaknuti poraz od Hajduka 2:0 i poraz od Rijeke 3:0. Oler se vratio u Barcelonu pa sam morao potražiti novog golmana. Skoro sam se cijeli prijelazni rok pokušavao dogovoriti s Cudicinijem, ali njemu nije nikako odgovarala dužina trajanja ugovora. Prvo sam mu ponudu jednu, pa dvije pa tri sezone i sve je odbio. Onda sam započeo pregovore s legendarnim Schwarzerom i za njega sam Fulhamu platio 930 000 eura uz plaću od 33 000 eura po utakmici. Hajduk je napokon doveo i prva pojačanja jer su u prvoj sezoni štedjeli, no to im je sigurno donijelo povećanje budžeta. Doveli su trojicu solidnih Poljaka, a kako sam htio nekog rezervnog veznog igrača, Hajduku sam poslao ponudu za Przbynskog u iznosu od 600 000 eura koju su oni odbili. Razlog je bio taj što su imali premalo igrača u kadru, a kako im se budžet u to vrijeme kretao oko 4 milijuna eura, tih 600 tisuca eura ne bi im bilo od presudne važnosti (iako je taj igrač vrijedio 300 tisuca eura pa je to zapravo bila fantastična ponuda za njega). Tada sam iz Rijeke doveo Zielinskog koji mi je na pripremama zabio tri gola. Upravo zbog njega Benko nije mogao igrati u prvoj postavi , iako nije bio nimalo lošiji. Rijeci se značajnije povećao budžet jer sam za Zielinskog platio milijun eura. U skupini Lige prvaka izvukao sam QPR, Napoli i Olympiakos. Ispao sam u osmini finala Lige prvaka od Sportinga ukupnim rezultatom 2:1 (2:1 - 0:0). Grupu sam prošao jedva jer sam imao isti broj bodova (10) kao i Napoli i QPR pa je odlučivala gol razlika. Olympiakos je bio zadnji sa 4 boda. U prvenstvu sam "gurao" dobro, imao sam prednost od 10 bodova pred Hajdukom, no uslijedio je poraz od njih 2:1 i prednost je bila smanjena na 7 bodova. Strijelci su bili Čop, Vuković i Kouassi. Treba istaknuti Kouassija koji se razvija u dobrog igrača i bit će sve bolji s vremenom. Kako je Šimunić na kraju sezone odlazio u mirovinu, a ni Ricardo nije bio baš mlad, krenuo sam u potragu za stoperom. Vodio sam pregovore sa Puyolom cijelu zimu, ali nije pristao doci iako sam Barceloni nudio 3,5 milijuna eura (puno za 35-godišnjaka) i Puyolu plaću od 63 tisuće eura po utakmici. Treba još reći kako su Soudani (4) i Fernandes (3) bili najbolji strijelci tekuce Lige prvaka, ali u Maksimir nije do sada stigla nijedna ponuda za njihove usluge. Sammir je otvoreno počeo pokazivati nezadovoljstvo i postajalo mi je žao što ga nisam prodao Nijemcima. Dobio sam poruku da je išao predstavljati klub u jednu lokalnu kliniku i da nije htio djeci potpisati autograme, da se ponašao bahato i agresivno. Očito utjecaj alkohola, ništa drugo. Čak je i davao sarkastične izjave u medijima o meni... Imao je ugovor još jednu sezonu i zbog lošijih igara pala mu je cijena 3 milijuna eura (sa 11 na 8 mil. eura). U 1/4 Kupa prošao Rijeku u dvije utakmice 5:2 (Soudani 4 gola, Fernandes 1). Produzio sam ugovore Sammiru (kako bih mogao tražiti veću cijenu za njega), Copu, Ibanezu i Schwarzeru. Osvojio sam prvenstvo, 13 bodova prednosti pred Rijekom i 18 bodova prednosti pred Hajdukom. Najbolji strijelci prvenstva bili su Fernandes (18), Kouassi (15), Vuković (14), Cop (13), Soudani (12) i Cesarec (11). U finalu Kupa sam pobijedio Istru 1:0 i treba napomenuti kako su Čagalj i Križman kroz cijelu sezonu pružali vrlo dobre partije. Od sljedece sezone očekujem barem prolazak skupine Lige prvaka, duplu krunu, jači Hajduk (još veću afirmaciju Kouassija, Milovića, Maloče, Andrijaševića, Caktaša i Milića) i zanimljivu sezonu u svakom pogledu...

Nastavlja se...