ja cu se evo – outati – jer nisam Hrvat.

Mama mi je Njemica i uzeo sam prije par godina njemacko drzavljanstvo.

Zasto? Zato sto sam ovdje imao problema sa hrvatskim,

nisu mi htjeli priznati boravak u drzavi iako sam imao posao,

kad sam slao zivotopis znao sam da se svrstaju na „njemac“ ili „ ne njemac“.

Mnogi prijatelji, pogotovo ovdje, su me gledali kao izdajicu i onog koji je

napustio svoj narod. Ali to nije tocno. U srcu sam ostao onaj isti

Hrvat koji voli svoju zemlju, ali se iskreno vise ne osjecam ponosnim na nju.

Gledajuci svu tu politiku, krade, korupciju, sad recite da ste ponosni na

Hrvatsku? niste. Ili se sramite priznat da ste ponosan Hrvat, ali nisi na zemlju.

KOliko sam suza isplakao kad je Goran dobio Wimbledon, a nisam vise bio Hrvat?
Mnogo. I svejedno pomazem gdje god mogu ako se trazi novac za djecu bez roditelja

ili za ljude koji su izgubili u poplavama sve. Nema veze sto sam Njemac.

U srcu kuca hrvatsko srce. Zato ne vidim ovaj prijelaz pod Australsku zastavu

kao neku gresku, svatko ima svoje uvjete i svoje odluke. Sa ajlinom hrvatskom putovnicom

nama (meni osobno) nece zivot biti nista bolji ili losiji nego sa australskom.

Nama ostaje zivot isti, jedino se njezin zivot mijenja.

I siguran sam ako je sretnemo na turnirima diljem svijeta I obratimo joj se na nasem

jeziku, da ce se nasmijat I popricat ako treba, slikat se ili dati autogram.

Ovaj tekst je izvrstan, jednino smo mi uvijek na “proud to be Croat” toliko zadrti,

ljudi moji tako je to u zivotu.

I da ste umjesto fair ljudi I rekli  - okay, ako je tako, tako je. Svejedno cemo vikat

na mecevima – „mi Hrvati“, nek se zna odakle su joj korijeni. I siguran sam

da se ponovo ponovi WImbledon 2001 ili neka zlatna kolajna u skijanju,

da ce i Ajli i ocu Ratku past suza radosnica na obrazu.

Postovanje svima.