Mogu se složiti sa većinom ovdje rečenog ali jedna stvar mi ide na živce a to je priča o Čaćiću!Onaj starkelja Ćiro stalno sere o njemu a vi stariji znate kako je on postao izbornik.Smijenjen je Marković nakon valjda jedne utakmice i Tuđman je naredio da Ćiro koji mu se uvlačio na sve načine bude izbornik.Danas sraćka da je Čaćića postavio Mamić a zaboravlja na sebe./QUOTE]
Neki od nas starijih se sjećaju da je Marković postavljen jer je bio uguz koji je Tukiju obećao da će svojim vezama srediti da Hrvatska nakon što je postala članica UEFA-e i FIFA-e ekspresno postane promotor zemlje u svijetu. On je inače bio prvi pravi izbornik, nakon Jerkovića koji je izbornikovao praktički revijalnu tekme protiv Amera, Rumunjske i Slovenije i Poklepovića, koji je dobio zaduženje otići na turneju po Australiji i odigrati tri tekme u svojstvu putujućeg cirkusa smišljenog da se napali emigracija i uz pjevanje himne i mahanje šahovnicama izvuku kasnije nestali novci za obranu zemlje.

Tuki, kompleksaš sa fetišističkom opsesijom Titom, je kao i njegov idol vjerovao u političku moć masovnog sporta (zato smo imali slučaj NK Croatia, turneju po Australiji, uguženje Hajdukovaca skidanjem petokrake iz grba da se umiluju novom diktatoru, itd.) pa je zato popušio priču da Vlatko to može i instalirao Markovića. Sve u cilju promoviranja mlade države u svijetu. I Vlatkec je tako bio izbornik (btw glupe li riječi, "izbornik" je isprva bio hrvatski prijevod za "menu" u Windowsima da bi ju tek kasnije HRT promovirao kao prijevod navodno srpske "selektor" pa danas imamo izbornika reprezentacija ali i "padajuće izbornike") skoro godinu dana, od travnja 1993. do veljače 1994. Hrvatska je primljena u lipnju 1993. u UEFA-u, a Marković je to obilježio izbornikovanjem svoje jedine utakmice, 3-1 protiv Ukrajine na Maksimiru 9 dana nakon primitka u članstvo.

No ispostavilo se da Markovićeve veze i nisu tako jake kako je pričao jer u sljedećih 8 mjeseci nismo odigrali baš nijednu utakmicu sa bilo kojim fotogeničnim i zvučnim protivnikom (Španjolci, Talijani, Francuzi i ostali nisu baš rado putovali u zemlje koje su u ratnom stanju). Zato je Vlatkec dobio cipelu u veljači 1994, početkom ožujka je imenovan uguz broj 2, tj. Ćiro Blažević, koji zatim u prvoj utakmici pod svojom palicom pobjeđuje Španjolsku u Valenciji 2-0. To je bila tekma nakon koje su svi u Hrvatskoj i izvan nje shvatili da se radi o ozbiljnoj ekipi koja može mnogo.

Unatoč očitom uguzništvu navedenih, spomenimo usput da je pokojni Vlatko, koliko god bezvezan kao nogometni strateg bio, ipak prije reprezentacije vodio i Dinamo i Rapid i Nicu i Hajduk, dok je Ćiro, koliko god karijerni dupelizac bio, ipak došao kao osvajač vrlo kompetitivnog jugo prvenstva 1982. sa Dinamom, trener koji je u CV-ju dotad imao i PAOK i Nantes i Grasshopper, pa čak i nakratko vođenje Švicarske tamo davne 1976-77.

E sad, možda je uguzništvo neka konstanta na ovim prostorima, možda se i ne može dobiti takav posao ako nekome dobro ne poližeš guzu, ali čak i takvi lizatelji zadnjica su morali puno guza polizat da dođu do guze koja odlučuje o izborniku reprezentacije. Mi, eto, živimo u vremenu kad u biografiji zadnjeg lizatelja po redu kao najveći hajlajt karijere stoji kratko vođenje Maribora, te epizoda u LP sa Dinamom, u kojoj je ostvario skor nula pobjeda, pet poraza i gol razliku 0-13. A prije njega imali smo bivšeg igrača koji nikad nije ni bio profesionalni klupski trener seniorske kategorije i koji je otišao na svjetsko prvenstvo sa ukupno 5 (pet) utakmica i iskustva. A još prije njega imali smo također bivšeg igrača kojeg je samo proširenje lige spasilo da sa NK Zagreb ne ispadne u drugu ligu i kojemu su vrhunci trenerske karijere bile vrlo kratke epizode u Hajduku i Cibaliji.

Kranjčar je bio zadnji ozbiljni trener kojeg je reprezentacija imala (nisam baš volio njegovu filozofiju, ali imao je svoj stav i svoj koncept od kojeg nije puno odstupao). Bilić je bio eksperiment koji je uspio samo zato što je bio dovoljno pametan da potisne vlastiti ego i uzme Prosinečkog, Asanovića i Jurčevića da mu budu pomoćnici i da vode reprezentaciju kao trust mozgova. Štimac se samo htio igrati menadžera i gledati u ogledalu (otprilike kao Zoran Mamić danas), Kovač se trudio da stane u odijelo koje su mu sašili ali jednostavno nije imao iskustva ni ikakvog pojma što radi, a sad imamo golu marionetu, lika koji je pristao uzeti lovu samo da bude prirepak nekom kriminalcu koji će mu preko Jozaka slati popise podobnih igrača.

I što reći na kraju? U hrvatskom nogometu praktički nema ničeg što nije korumpirano, jedino kazneno djelo koje se još nije dogodilo je valjda grupno silovanje - ali budimo iskreni, bi li ikog iznenadilo da pročita da je bilo i toga na terenima nekog trećeligaša? Izbornika instalira jedan jedini tip sa 300 kaznenih prijava koji aktivno radi na brisanju granica između svog kluba i reprezentacije, i još kao srednji prst UEFA-i (onoj istoj UEFA-i s početka priče čije priznanje smo toliko htjeli da pokažemo svijetu da nismo neko balkansko pleme troglodita i koljača) instalira u istom paketu i lika kojemu je UEFA dokrajčila karijeru zbog fašističkog skandiranja (na što se žalio sudu za sportsku arbitražu, koji je žalbu odbio), lika kojeg HNS kao podržava, ali mu istovremeno zabranjuje da priča s novinarima kako ne bi opet izvalio neko sranje.

Ovo nema veze sa sportom, ovo je običan tumor koji metastazira i ždere sve pred sobom. Ovo je materijal za crne kronike i mafijaške mini-serije, ovo su stvari koje treba sklanjati od djece i prikazivati na TV samo u pornografskom terminu. I zato - da, Hrvatska je reprezentacija moje zemlje ali kad me bude zanimao nogomet radije ću gledati Gibraltar protiv Litve, i ne, nisam hajdukovac, ja samo imam oči i uši i mozak s memorijom nešto dužom od zlatne ribice.