čitam sve komentare i mislim kako nitko nije naveo bit cijelog problema.

bit problema su spozorski ugovori koje je izgubio hrvatski biatlonski savez. je, istina kako bez faka skoro i nije bilo biatlona kod nas, ali

s njim je postojal. i taj savez je potpisal ugovore i ti ugovori su imali "fak" klauzulu ko kaj su skijaški imali "janica" klauzulu.

jel to 100 000 EURA ne znam, ali se radi o direktnoj šteti našem savezu

Po propisima očito HBS ima pravo na odštetu, ali zaboravljate načelo pravičnosti.

Dajte kad se brinete za Hrvatski biatlonski savez im posjetite svi stranicu. Sad sam ja bio, kaže da sam 12 posjetitelj, nadam se da statistika na dnevnoj bazi, inače im ni milijun slovenačkih evra neće pomoći.

Apsolutno sam na strani Jakova Faka ovdje i to iz razloga što sam Hrvat i znam kakvi su Hrvati.Dok je bio nepoznat nitko ga nije doživljavao a sad HBS i raznorazni likovi žele dić lovu na njemu.Budimo realni da nema njega ne bi bilo saveza jer meni se čini da je on stvorio savez a ne savez njega.Ne sjećam se da smo Pešalova osuđivali kad je uzeo zlato na OI il da se ne veselimo Eduardovim golovima,itd.,itd.

ako hoce ici nek ide....pa nismo mi Sjeverna Koreja da krsimo ljudska prava

Kurosawa je odavno snimio svoj Rashomon. Čitajući komentare očito je da svatko ima svoje argumente i da je svatko, na neki svoj način, u pravu. Samim tim, nitko nije u pravu

Problem je zapravo vrlo kompleksan i ne postoji jednostavan odgovor na ovako nešto. Ipak, moja je teza da sve ovo proizlazi iz očitog nedostatka vizije razvoja HR sporta. Iz nedostatka vizije proizlazi to da nemamo nikakav dosljedan sustav, a to pak znači da je svakom pojedincu unutar njega prepušteno da traži svoje mjesto pod suncem. Pa onda imamo svoja misljenja o Mamićima, Kostelićima, Vlašićima, Jukićima, Skelinima, Pešalovima, Duduima, Draganjama, Giričekima... I onda ih ovdje prosipamo kroz oduševljenje, zgražanje, ogorčenje, razumijevanje, podršku. A oni se samo snalaze kako najbolje znaju i umiju.

Zastava, čast, domoljublje. Divno to zvuči. A opet, postalo nam je normalno (meni još uvijek nije) da neki sportaš objavi svoj oproštaj od reprezentacije. Kako to može biti normalno? Poziv u reprezentaciju, iz mog kuta gledanja, jednak je mobilizacijskom pozivu. Taj se ne odbija (ako već govorimo o domoljublju). Tvrdim da svaki sportaš ima puno pravo odlučiti o prekidu svoje karijere ali nema pravo odlučiti da će još malo igrati za svoj klub (i zarađivati lovu o kojoj mi možemo samo sanjati), a odustati od reprezentativnih akcija. Ako izbornik pošalje poziv tada mu se sportaš mora odazvati. Da se mene pita, odbijanje reprezentacije značilo bi ostanak bez državljanstva. Momentalno!

Problem je u tome što smo već dozvolili takve slučajeve i sad je komplicirano trenirati strogoću. Ako su Jukići promijenili državljanstvo i svoje medalje (velike medalje, ako male uopće postoje) osvajali za Austriju onda je stvarno licemjerno isti pogled na daljni razvoj zamjerati Jakovu. Ako smo Bobanu dozvolili da se oprosti od repke, kako to možemo zamjerati Giričeku?

Vizija -> sustav -> dosljednost. To je recept za izjegavanje ovakvih situacija.

I vjerujte, bio bih vrlo sretan kad bi nedostatak vizije ovu državu mučio i kočio isključivo, samo i jedino na sportskom planu.

Neka ide u 3... Koga briga.

trebas bit totalni kre... da ides u sloveniju