Ako ne ide drugačije klupske čelnike treba prisiliti da počnu nešto raditi. Kako? Pa evo npr Dinamo godišnje uzme jedno 40 milijuna kuna gradskog novca, dok recimo jedan od financijski najjačih klubova na svijetu Manchester Utd, od grada Manchestera dobije - jedno 40 milijuna kuna manje! To se zove profesionalni klub.

Zamislite da recimo do kraja života od roditelja dobivate 40 milijuna kuna godišnje. Bi li se trudili i borili kao da ste prepušteni sami sebi? Neki možda i bi, ali većina bi se opustila, kao što to rade kod nas u nogometu i u drugim sportovima. Jer i ako već zafali tog gradskog novca, namakne se nešto po političkoj liniji od neke državne firme. Čemu onda trud oko marketinga, PR-a, gledatelja, kad je ovako puno lakše?
 

No, dok smo se mi opustili u postsocijalističkim sustavima, drugi profesionalni klubovi u naprednijim zemljama rade ozbiljan posao i odmakli su kilometrima. Profesionalni klubovi se za razliku od ovih naših udruga građana trude oko svakog gledatelja. Kad ti život ovisi o svakoj prodanoj ulaznici, ne događaju se loši travnjaci, derutni stadioni, utakmica bez popratnih sadržaja. Ne dopuštaju se ni huligani koji tjeraju stvarne navijače. Utakmica mora biti show na koju se ljudi dolaze opustiti od dnevnih briga, a ne da dodu na još jednu dozu nerviranja.

Kad bi klubovi malo teže dolazili do novaca, ne bi se kupovali igrači sumnjive kvalitete za milijune kuna, već bi bili prisiljeni na onu jeftiniju varijantu - ovisili bi o igračima iz omladinskog pogona. Kad bi reputacija kluba nosila više novaca, ne bi klupski čelnici koristili medije za iskaljivanje vlastitih frustracija. Primjera je mnogo.

Većina nije spremna na profesionalizam, ali bolje imati i šest pravih profesionalnih klubova, nego ovako iz godine u godinu tonuti sve dublje. S vremenom kad zazrelimo kao društvo, doći će i sedmi klub, osmi, deveti itd.