Što se tiče prvenstva najviše mi je žao Senegala i njihovog pokojnog izbornika. Oni su uz Ameriku bili najveće iznenađenje turnira. Koreja je imala pomoć sudaca. Portugal i Francuska su bili čisto razočarenje i možda još netko, ali se ne mogu sjetiti ovako napamet. Što see tiče nas slabo protiv Meskika i Ekvadora, a protiv Talijana tako nitit Zdravko Mamić ne bi sudio za Hrvatsku kao sudac za nas. 3 čista gola su Talijanima poništili. I žao mi je što Vlaović nije dobio niti sekunde na prvenstvu.

Francuska najveće razočarenja, ali suđenje je bilo katastrofa i Koreji nikako nepriznam to četvrto mjesto

Definitivno ću s ovog SP pamtit Senegal i uvodno iznenađenje protiv Francuske, pokradene Talijane koji su po meni uz Brazil bili najjača ekipa sa strašnim igračima u punoj snazi, fantastičnog Olivera Kahna koji je vukao Njemačku do finala, naravno našu pobjedu protiv Italije i 4. mjesto J. Koreje koje nisu zaslužili.

zanimljivo je da su finalisti imali katastrofalne kvalifikacije: Brazil je bio na rubu da se uopce ne kvalificira, izgubili su hrpu utakmica, promijenili nekoliko trenera i tek ih je Scolari nekako sredio

Nijemci su nakon debakla na Euru 2000 bili u prijelaznoj fazi, isto se namucili u kvalifikacijama, izgubili 5:1 od Engleza usred Munchena i na kraju su na SP dosli tek nakon baraza s Ukrajinom

Lemerreova Francuska je izmedju Eura i SP izgledala spektakularno, gazila sve zivo, osvojila Kup konfederacija godinu prije, ali je na SP imala strasnu nesrecu: mislim da su pet-sest puta pogodili stativu u te tri utakmice. I igrali bez Zidanea. Bili su i potpuno iscijedjeni nakon naporne sezone. Tko zna koga ce od favorita iscijedjenost kostat ovaj put

ja cu prvenstvo pamtit po Turcima koji su se konacno upisali u nogometnu kartu

Prvo prvenstvo koje sam kao 9-godišnjak pratio neke utakmice, definitivno će mi zauvijek ostati u sjećanju. Organizacijski gledano, uz prvenstvo u Njemačkoj 2006.možda i najbolje u povijesti. Prvi put da se turnir održavao u Aziji i bilo je puno skeptika, ali sve je funkcioniralo perfektno, s rekordnim brojem gledatelja i gradova domaćina(možda čak i malo previše je 20 gradova), ali ispalo je odlično na kraju. Jedino suđenje nije bilo na razini velikih natjecanja gdje se značajno pogodovalo domaćinu, pomalo i čudno jer domaćin nije neka nogometna sila. Jedinstven vizualni identitet lopte s kojom se igralo na prvenstvu, prepoznatljiv logo i mnoga iznenađenja poput ispadanja već u skupini velikih nacija Francuske, Portugala i Argentine te probijanje SAD-a, Senegala do četvrtfinala, Turske do bronce i Koreje nošene publikom(i sucima) sve do posljednja četiri ovaj turnir svrstavaju u kategoriju najuzbudljivijih i najneizvjesnijih. Mnogi velikani koji su se tada prvi put predstavili svijetu poput Casillasa, Klosea, Xavija, Gerrarda, Buffona, Pirla(tu još možemo ubrojiti Ronaldinha i Kaku kojih nažalost nema na spisku) i mnogi drugi na ovom Mundijalu će zaključiti svoje reprezentativne karijere i prepustiti mjesto mlađima. Možemo reći da je ovo prvenstvo kraj jednog ciklusa i svojevrstan labuđi pjev zlatne nogometne generacije 78'-81' godišta kojih se sjećaju i oni mlađi ljubitelji nogometa, uz koje smo odrastali. Pa eto, tu su i naši Pletikosa i Olić, pa veliki neprežaljeni Joe, polako se opraštaju. Lijepo je prisjetiti se Koreje i Japana, s rezultatske strane za nas nije bilo dobro, ali sve u svemu fantastično prvenstvo s kojeg ćemo pamtiti pobjedu nad Talijanima.