Moguće da je netko to već rekao prije mene, ali jučerašnja utakmica je svakome tko imalo prati i razmije rukomet pokazala samo već očite stvari.

Goluža je na prvenstvo vodio 8 vanjskih igrača:

• 1 je na prvenstvo išao nezaliječen i brzo se ozlijedio (Lacković)
• 1 je igrao isključivo obranu (Gojun)
• 2 su neiskusni i zasad nedovoljno dobri za ozbiljne utakmice (Mandalinić, Stepančić).

To znači da se i prije turnira moglo znati da ćemo ostati na 4 vanjska igrača za prave utakmice, od kojih je samo jedan, od svih 8 pozvanih, srednji vanjski. Od te četvorice, trojica (Kopljar, Duvnjak, Vuković) su jako bitne karike u obrani. Ne znam kako bi i najgori trener na svijetu mogao očekivati da će mu to biti dovoljno, da će sva četvorica odraditi turnir bez ozljeda i da će svaku utakmicu biti u vrhunskom izdanju i fizički na razini. To je ludost. Tu sad dolazi priča od Baliću, Metličiću, pa čak i Valčiću iskusnicima koji su prije vremena potjerani iz ekipe, a bili bi zlata vrijedni u turnirskom načinu igre. Ako ne protiv Danske onda sigurno protiv Mađarske, Španjolske, dijelu utakmice protiv Francuske. Uz tp, bilo je za očekivati da je Lacković što se tiče moguće ozljede najslabija karika, ali kao zamjena se vodi pivot.

Osim toga, i nakon što smo konstantno 10 godina u svjetskom vrhu mi nemamo razrađene akcije na postavljenu obranu, i dalje se sve prepušta u ruke pojedinaca. Pojedinačna kvaliteta ove reprezentacije je uvijek bila forte i odlična je stvar, ali problem s pojedinačnim bljeskovima je upravo to što su to bljeskovi, niti jedan igrač nije u stanju cijeli turnir sam vući reprezentaciju i u svakom napadu napraviti genijalan potez koji će sakriti nepostojanje momčadskog plana. Kod Červara smo igrali odličnu 3-2-1 obranu, to nam je bio zaštitni znak, ali sve je počivalo na tome i genijalnostima Balića, Metličića, Džombe, Vorija, Lackovića. Mi smo u to vrijeme čak i križanja dogovarali tijekom utakmice, što je nešto što igrači moraju raditi napamet samo na mig srednjeg. Onda je došao Goluža, počeo forsirati 6-0, što samo po sebi nije loše, ta obrana ima svojih prednosti, ali nikada nisam razumio čemu poptuno napuštanje obrane koju smo skoro pa usavršili. Uvijek dobro dođe plan B, ako stvari ne idu kako treba. Orijentirali smo se na kontre, koristili smo Čupićevu i Štrlekovu brzinu u nogama i Duvnjakovu preciznu loptu, kontre se same po sebi i nemaju nešto jako puno uvježbavati, radi se samo o nekoliko šablona, puno više ovise o samim karakteristikama igrača. Ono što me oduvijek brinulo je to da i dalje nemamo nikakav plan igre na postavljenu obranu, a to je posebno bitno baš u utakmicama kao što je bila ova jučer. Tijekom skupine momčadi igraju ipak malo napadačkije, iz jednostavnog razloga što poraz ne znači ispadanje pa je onda moguće preuzeti i više rizika. U polufinalu si to više nitko ne može priuštiti, puno se više orijentira na obrambene zadatke i tijekom napada se ne preuzima toliko rizika, što autmatski smanjuje mogući broj kontri protivnika. Ako je naš cilj osvajati zlata, onda moramo razviti i napadačke akcije na postavljenu obranu. Makar to značilo i slabljenje kontri.

To su sve stvari za koje je odgovoran Goluža, do sada je mogao već puno puta ispraviti nedostatke iz Červarovog vremena. A u svemu tome nije loše ni zamijetiti da je naš trend gubljenja bitnih utakmica počeo s Smajlagićevim odlaskom. Ništa nije slučajno.