Odličan meč, nažalost nepovoljan ishod po Marina! Igrao je odlično, bio vrlo blizu!!! Po mome, presudna je (u psihičkom smislu) bila ona situacija kad je Federer zvao hawk-eye, a lopta dirala crtu 0,001 mm. Federer je ovakvih mečeva igrao već nebrojeno puta i zna psihološki samljeti protivnika (a o teniskom umijeću da ne govorim), te je zasluženo pobijedio!!! Marin nije igrač tog ranga makar igra jako lijepo kad je u formi!!! Marine, sretno dalje, samo naprijed! Bit će još pobjeda!!
A koliko vidim, svi komentari su negativni pa me zanima da li vi štakori navijate za Marina ili ste protiv njega? Ako ste pravi navijači onda ćete ga poduprijeti jer je dao sve od sebe, ali s obzirom da ste balkanska zatucana stvorenja onda ćete ga vrijeđat na svim razinama! I da, gdje vas je on povrijedio da ga toliko vrijeđate? Jel oskrnavio naš ugled? Jel pljunuo na našu zastavu? Kad vidim što pišete, možda bi on to trebao učiniti!!! Al on je normalan čovjek za razliku od vas pa to ne radi! Nikad nije ništa loše o ikome rekao, šuti i radi, nažalost ne toliko uspješno koliko bi mnogi (a vjerojatno i on sam) htjeli. Razumijem temperament naših ljudi (i meni je teško pao ovaj poraz), ali nećemo nikada ići naprijed ako ćemo bilo kojeg našeg sportaša zbog pogrešaka i neuspjeha na terenu nazivati budalama, psihološkim bolesnicima i sl. Ugledajte se malo na kulturu poštivanja sportaša kao u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj..
Iz tih razloga više i ne idem na utakmice, jer sam na tribinama okružen ljudima koji samo čekaju da igrač pogriješi pa da ga pljuju, a ne da mu plješću nakon dobrog poteza (čak sam doživio da kažu: "idiot je konačno pobijedio"). Eto, toliko o većini nas! Treba više afirmacije i potpore, a manje negacije, iako nekako sumnjam u to!!! Možda kod novih generacija jer je odrasle budale teško preodgajat!!

Jadnik, luđak, duševni bolesnik, neki su od ljepših epiteta koje sam imao prilike čuti nakon meča (one ružnije neću spominjati). No Marin je zapravo prototip hrvatskog sportaša - patetičnog luzera. Kvaliteta je tu, ali slomiti se pod pritiskom u ključnim trenucima, odigrati najlošije kada je najbitnije, gubiti dobivene mečeve (utakmice) na najbizarnije načine "odlika" je gotovo svih hrvatskih sportaša danas. Pogledajte gdje god hoćete, nogomet, košarka, rukomet (milijun izgubljenih polufinala + kompleks Francuza, ženske da ne spominjem), vaterpolo (nebrojeno četvrtih mjesta + kompleks Srba), itd. Ne postoji meč ili utakmica koju hrvatski sportaši ne mogu izgubiti. Izuzetak od tog pravila su Sandra Perković, braća Sinković, Giovanni Cernogoraz i možda još poneki pojedinac. Marin u tom smislu nije ništa posebno ni specijalno.