Drhtao sam i navijao i u finalu '92 protiv Agassija i '94 protiv Samprasa, a i dan danas mi je najklasičniji dojam čovjeka kojemu su potonule sve životne lađe ostao nakon izgubljenog finala protiv Samprasa '98: "Gorane, a što sutra?" (novinarsko pitanje), a on, zarastao u bradu i sav u depresiji "Nema sutra".
I to je bio razlog zašto su mi tog ponedjeljka '01 suze tekle od sreće kada je konačno osvojio ono što je zaslužio puno ranije.
Hvala ti Gorane, ne samo za taj Wimbledon, ne samo za one dvije "krvlju ispisane" brončane olimpijske medalje iz Barcelone '92, nego i za sve emocije tijekom tih 10-ak godina koliko si bio u vrhu. Odnio si mi puno živaca, ali i donio puno radosti!

e,a ja sam tada imao 5 godina i 9 mjedeci,nije bas da se sjecam cijelog meca,ali sa sigurnoscu mogu reci da se sjecam mec lopte

ma najjači od najjačih -- promukao sam gledajući taj meč.i onda ga doslovno dočeka cijeli grad, neopisivo i neprocjenjivo ... baš sam prije neki tjedan gledao snimku, trenutak za vječnost.

I zahvaljujem HRT-u što mi je dao priliku da pogledam ovaj veličanstveni meč ponovno! 

koliko izgubljenih živaca i izgriženih nokata....ali vrijedilo je

da je ivanišević kojim slučajem amerikanac , sad bi se već snimila tri filma o njemu , legenda :)))

Zapravo, i imas film o ovome. Nije Ivanisevic u glavnoj ulozi, ali nesto slicno, prica ima par poveznica
http://www.imdb.com/title/tt0360201/
''A pro tennis player has lost his ambition and has fallen in rank to 119. Fortunately for him, he meets a young player on the women's circuit who helps him recapture his focus for Wimbledon. ''