Stenjanje opravdavam samo u slučaju hvatanja neke enormno teške lopte, a tad je to nekako i prirodan zvuk koji opisuje čovjekov trud, mučenje za postizanje nekog cilja. Sve ostalo je samo dekoncentracija protivnika i namjerno ispuštanje određenih zvukova. Možeš ti sa frendom na privatnom teniskom terenu smijati se, pričati viceve, laprdati o politici, sisama i guzicama ili di si bio 91' ...ali kad se igra službeni teniski meč ako publika mora šutjeti za vrijeme poena, zašto to ne bi i igrač? Profesionalci se ne obaziru na to, jasno, igraju svoju igru, ali iritirajuće je. Loptica se može udariti jako i bez deranja, a to pokazuje i Federer kojeg iznimno cijenim jer frajer čak ni nakon maratonskog poena ne pokazuje znakove umora, iscrpljenosti, ni znoj se ne vidi čak. Isto tako rijetko kad čujem neke uzdisaje uopće kad on igra. Sve djeluje nekako gospodski, kao da se uopće ne umara. Rijetko predaje mečeve, nemoguće je vidjeti ga da pada od umora. A sad ako se nekim alfa mužjacima to ne sviđa, ako to po njima nije muškarac i vole pravi životinjski miris znoja imaju Nadala za primjer. Pa i Đokovića donekle, Ferrera ili Dodiga. Cijenim i njih dakako zbog nekih drugih kvaliteta, ali Federer me uvijek fascinirao.
[uredio el_pistolero - 01. srpnja 2015. u 15:27]
