Mogao sam slobodno u naslovu napisati i Bojanova Hrvatska - tko je vidio reklamu za EP - sve vam je jasno.

Nakon što smo ''markošvilirani'' u zadnjoj utakmici na domaćem terenu te zasluženo isprašeni po turu mnogima su potonule lađe u nemirnom moru na kojoj su se podigli valovi ''hejtera'' - dežurnih i novopečenih. E pa - polako gospodo.

Pred nama je posve novi turnir u Francuskoj na kojeg smo se uspješno kvalificirali sa ne baš brilijantnim dojmom. Budimo iskreni - igra je bila al pari samoj organizaciji grupe Eurobasketa u Zagrebu - ''middle sadness'' - oliti srednja žalost. Dok se naša reprezentacija upravo chekira na aerodromu zbog suludih uputa FIBA-e (koji su valjda za tu organizaciju već standardni protokol) nama ostaje puno pitanja. Hoće li nam se vratiti šut ili se barem malo podići? Koliko možemo očekivati od Babe? Kakav je status Marketa Tomaseta koji trenutačno u konstrukciji HR reprezentacije glumi Fantoma iz opere - skriven u polusjeni nečega što se zove ''psihofizička poteškoća'' - što god to značilo? Jesu li naši reprezentativci stvarno toliki psihaši da im je domaći teren više napor i breme nego poticaj i poguranac? S obzirom koliko je naša javnost kritična bila prema njima - nekako je razvidan odgovor na potonje, ali ajde - proglasimo to nekakvom javnom tajnom kako bi zadržali mrvicu ''misterija''.

Sada kada su od dijela javnosti, koji ionako nije vjerovao u njih, otpisani i prekriženi - momci se mogu posve osloboditi i pustiti ruku daleko od opterećenja povijesnih rezultata odnosno izostanka istog. A pretpostavljam da nekako - kad više ne pokušavaš popuniti rupu, u naroda mentalno zamrznutog u vremenu, nastaloj pogibijom Dražena Petrovića, umirovljenjem Tonija i Rađe te ostatka te generacije - manje misliš na no-look pass i atraktivno zakucavanje, a više na onaj prvi priprosti posao ispred tebe - kao npr. ubaciti slobodno bacanje, kako pokriti u obrani svog čovjeka, kako najjednostavnije doći do koša, kako ispustiti loptu za tri u najvišoj/najpogodnijoj točki elevacije u ritmu i s tajmingom koji odgovara najbolje tvom šutu. Razmišljaš o zatvaranju linija dodavanja, o pravovremenom preuzimanju, o zagrađivanju skoka. Jedna po jedna - te jednostavne stvari koje te drže poput sidra unutar utakmice. Sada su u inostranstvu prepušteni sami sebi - i s obzirom da se nakon gruzijske pljuske ne očekuje bilo kakva pratnja naših navijača - samo jedni druge imaju. Mentalno imaju i nas koji još vjerujemo u njih, koji vjerujemo u Rio, pa čak i onih
koji se zanose snom medalje.

Ono što mi na koncu očekujemo nije imperativ pobjede, nego imperativ borbe. Zato i nije bilo toliko mrkih lica ili komentara nakon poraza protiv Grka - jer vidjela se borba. Vidjelo se da su izgorili u toj bitki. Kada je tako - svima nam je srce na mjestu. Jer nije problem izgubiti od kvalitetnijeg - istinska kalvarija je jedino poginuti od  vlastite malodušnosti. Kako u životu, tako i u sportu. A u sportu ovo je sad vrijeme za borce, vrijeme za ratnike, vrijeme za junake i vrijeme za muškarce - gdje škrguću zubi, gore mišići, lete laktovi i svijaju se obruči od siline, gdje tijela osciliraju samo od vibracije u obrani odigranoj do posljednjeg zrna snage. Oštrina uma spojena s oštrinom pokreta gdje nema više luksuza za susprezanje, kalkulacije, premišljanja i oklijevanja. Pola koraka unatrag i suparnik će te rastrgati. Zato momci držite crtu i nema uzmaka. Savladajte ili padnite - ali nema ustupanja s crte na kojoj ćete pokazati zube. Pobjeda ili propast - borba, borba i samo borba bez pognutih glava. Jedino tako možemo i mi i oni izaći ponosni iz ove avanture zvane Eurobasket 2015. bez obzira na konačni ishod.

Što se mene tiče - nemaju oni više što dokazivati nama - ni našoj, ni tuđoj javnosti. Nakon ovog prvog kruga - imaju nešto za pokazati i dokazati samima sebi. Tek nakon što pokore sebe - doći će u položaj da pokore druge, a za to je potrebna predanost tom jednom cilju koja donosi apsolutni fokus. Sigurnost koja može proizaći iz inata, iz čiste želje - ta se energija (uvijek sam smatrao) prenosi kroz loptu s jednog igrača na drugog. Oštro i savršeno dodavanje djeluje na primača kao okidač za savršeni šut. Kada ta energija počne slobodno kolati u momčadi ona poput vatre počne sukljati visoke plamenove - kolektiv koji izbacuje u prvi plan svaki put drugog pojedinca. To je ono što smo u pripremama primijetili kod njih, ono prvo što nam je dalo nadu da se konačno stvara prava momčad.

Biti će to veliki ispit zajedništva i discipline protiv iznimno brze, skočne i borbene - da ne kažem žilave - reprezentacije Češke. Stoga nadamo se da će momci ostaviti nervozno pričanje iz ZG Arene iza sebe i govoriti prvenstveno svojom igrom u srazu koji je za nas kao polufinale, sudaru u kojem će svako uzmicanje biti kažnjeno porazom.

Neka samo ostanu na crti sa svime što imaju i mi ćemo biti s njima do kraja gdje god nas taj kraj odveo. Ovo je naša reprezentacija i trenutačno od njih - nema bolje!

Fraza za utakmicu s obzirom na grupnu fazu iza nas i eliminacijsku pred nama: Što te ne ubije, to te ojača (da daš sve od sebe)

Pretpostavljam da je ono što sam htio reć konciznije i najbolje rekao trener Dale:

https://www.youtube.com/watch?v=H5ZBOL3M6B0