ZAGREB - Apsolutno sam svjestan toga da će ovaj razgovor podsjetiti čitatelje na nekadašnje rubrike “kucamo na vrata zaboravljenih asova”. No, upravo zato sam razgovarao s Nikolom Plećašem: da ga ne bismo prepustili zaboravu. Neposrednog povoda za priču nije bilo, no boli me srce što Nikola ulazi u stereotip zaboravljanja vlastitih sportskih veličina, u čemu smo svjetski specifikum.

- Mislim da bez lažne skromnosti mogu reći kako ovaj grad nikad nije imao, a veliko je pitanje hoće li ga ikada i imati, košarkaša kakav sam ja bio. Iako stjecajem okolnosti, zato što je majka išla posjetiti rodbinu u Lici, nisam rođen u Zagrebu, ovdje sam odrastao, ovdje sam naučio košarku i igrao sam je, ovdje živim, a nadam se da ću ovdje i umrijeti - izjavio je Plećaš koji je, kao i uvijek, bez dlake na jeziku.

Sustavnim i uspješnim krivotvorenjem košarkaške povijesti grada Nikola Plećaš se redovito predstavlja kao neki “usputni” lik zagrebačke košarke, iako bi se mirne duše moglo reći da je upravo on bio prva košarkaška veličina Zagreba. On je bio prvi košarkaš kojemu se skandiralo i 70-ih se Kutijom šibica orilo “Sveti Nikola, Sveti Nikola”...

Lovci na funkcije

- Prvi sport kojim sam se bavio bila je gimnastika, a za školu S. S. Kranjčevića igrao sam i šah. No, kako su u dvorani bili postavljeni koševi, malo sam ubacivao loptu u njih, poslije sam i na livadi igrao košarku, i tako je košarka postala moj prvi sport. Tada se još nije rano opredjeljivalo za određeni sport. Uostalom, mislim da je danas velika pogreška to rano usmjeravanje djece prema određenom sportu. Svi bi se trebali prvo baviti bazičnim sportovima, gimnastikom, atletikom i plivanjem, a poslije biti usmjeravani. To bi trebalo biti sustavno riješeno kroz nastavu u osnovnim školama i pri njima.

Ozbiljnija košarkaška karijera krenula je u Mladosti.

- Tri godine, od 1963. do 1965., generacija u kojoj smo bili Damir Šolman i ja dominirala je juniorskom košarkom. Nakon toga je on otišao u Split, a ja u Lokomotivu.

Novac?

- Ma kakav novac, za prijelaz nisam dobio ništa... Deset godina igrao sam u Lokomotivi, a zatim u Rijeci i Industromontaži. Dok sam igrao u Lokomotivi, osvojili smo prvi klupski trofej, Kup Jugoslavije 1969., i prvi međunarodni trofej, Kup Radivoja Koraća 1972. U finalu Kupa Radivoja Koraća igrali smo protiv OKK Beograd, kluba u kojemu je prije igrao tragično poginuli Korać, Žućko, i bilo mi je veoma stalo da osvojimo taj trofej zbog njegova odnosa prema nama, mlađim košarkašima. On je bio genijalan čovjek i uvijek je uzimao u zaštitu nas klince, govoreći da ćemo naslijediti njegovu generaciju.

Igrajući za Lokomotivu, Plećaš je često bilježio i više od 40 ubačaja.

- Znam da sam jedne sezone, recimo ‘71., imao prosjek od 37 poena. Bez trica i bez bonusa! Čuvari su me mogli udarati koliko su htjeli, a lopta se uvodila sa strane.

Istodobno se odvijala i reprezentativna karijera.

- Između 1968. i 1975. redali smo medalje na velikim natjecanjima, s kiksem na OI u Münchenu 1972. Tada zbog izgubljene utakmice s Portorikom nismo ušli u borbu za medalje, a Bora Stanković, Mirko Novosel, Nebojša Popović i Raša Šaper zatajili su pozitivan doping test Portorikanaca. I poslije dobili visoke košarkaške funkcije...

Plećaš je iz reprezentacije izbačen zbog jedne od najbizarnijih afera u našem sportu uopće.

- Snimio sam reklamu za čaj i procijenjeno je da sam time ‘narušio načela amaterizma’. Scenarij za reklamu pisao je Mirko Novosel, a režirao ju je Antun Vrdoljak. Siguran sam da je to bila namještaljka jer je dvije godine prije Avery Brundage, tadašnji predsjednik MOO-a, izdao proglas u kojemu se blagonaklono izrazio prema sportašima koji reklamiraju proizvode, i to zbog ‘popravljanja materijalne situacije u sportu’. No, tada je u reprezentaciji trebalo napraviti mjesta za Slavnića, kojega je Mirko uveo u selekciju, te za igrače Bosne koja se pojavila kao nova snaga u našoj košarci. Novosel, koji je tada vodio reprezentaciju, bio je majstor za takve igrice, a imao je takav izbor igrača da nije mogao rezultatski kiksnuti.

Naravno, pukla je i ljubav u Lokomotivi koju je također vodio Mirko.

- Iz Zagreba sam otišao u Rijeku, a novac koji sam u ratama dobio za dolazak, uložio sam u vikendicu koja je poslije srušena jer nije imala građevinsku dozvolu.

U inozemstvu se nikad nije okušao kao igrač.

- Kad me Aca Nikolić zvao u Varese 1971., nisam smio otići jer je postojalo dobno ograničenje od 28 godina. Nudili su mi 60.000 dolara, što je tada bilo na razini godišnje plaće kvalitetnih europskih nogometaša. Kad sam došao u godine da mogu otići van, izbačen sam iz reprezentacije.

Suma sumarum, nakon završetka veličanstvene karijere Nikola Plećaš nije imao ni novčića u džepu.

- Pa, igrao sam za honorar koji je bio manji od tadašnje plaće mog oca! Takva su bila vremena.

Valjalo se pobrinuti i za posao.

- Na zalasku sportske karijere u Zagrebu nisam mogao naći posao pa su mi prijatelji dali posao kao trgovačkom putniku u tvrtki Krušik iz Valjeva gdje sam radio deset godina. Taj posao sam napustio 1990. i tražio novi, nešto kasnije se zaposlio u Prosvjeti, pa otišao u Banja Luku na tri mjeseca kao šef struke tadašnjeg 1-B ligaša. Početkom rata vratio sam se u Zagreb, ali ta su mi tri mjeseca Banja Luke košarkaške strukture uzele za zlo i izbačen sam s tadašnje liste delegata.

Dugo je Nikola Plećaš, sportska ikona Zagreba, živio bez stalnog izvora prihoda.

- To je bilo čisto preživljavanje. Bio sam trener u Sloveniji, pa u Luksemburgu, snalazio sam se na sve načine. Tek nakon dolaska Jose Čorka u Gradsko poglavarstvo intenzivnije su se pokušavale naći mogućnosti za moj rad. Drugog veljače prošle godine zaposlen sam na određeno odlukom Milana Bandića, a od 1. rujna stalno sam zaposlen na poziciji višeg upravnog referenta za obrazovanje i sport u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport.

Čorak je u rješavanju vašeg statusa očito bio ključna osoba.

- Mi nismo kućni prijatelji, ali smo se cijeli život susretali kao vrhunski sportaši i cijenimo jedan drugoga.

Ima li u vama gorčine nakon ovakvog sportskog i životnog puta?

- Pa, ima... Nedopustivo je da se u sportu grada Zagreba veličaju prolaznici, a nas, istinske gradske sportaše, niti ne primjećuje se. Smeta mi što kao građanin ovoga grada nemam nikakva prava, a oni koji u njega dođu, imaju veća prava nego što sam ih ja ikad imao i nego što ću ih ikad imati. Neshvatljivo mi je da se ni u jednom savezu, od gradskog nadalje, nije moglo naći mjesta za mene, a pogledajte ljude koji rade u tim savezima. Mnogi od njih okreću glavu od mene jer im u lice kažem sve što mislim.

Vaš, i moj, klub Cibona netom je proslavio 60. godišnjicu postojanja.

- Grad me delegirao u Skupštinu kluba i iz poštovanja prema Bandiću pojavljujem se tamo. Dobio sam poziv za proslavu u HNK, odazvao sam se i bio tamo sa suprugom. No, na utakmice ne idem otkako nisam mogao ući u dvoranu na službeni ulaz, iako sam imao ulaznice, otprilike dvije godine. A pokraj mene je prošla kompletna japanska reprezentacija... Izgubio sam emocije prema klubu jer nema nikakvog odnosa prema meni i ne doživljavam ga kao klub u kojemu sam igrao. Uostalom, tamo postoje dvije slike iz vremena kada sam ja igrao, i to negdje u zapećku, te mislim da je to dokaz koliko taj klub drži do svojih nekadašnjih igrača.

I, konačna poruka Nikole Plećaša svima koji rade u sportu, prvenstveno košarci.

- Vrijednosti su izokrenute. Pogledajte tko je krajem prošle godine dobio strukovne nagrade - sve ljudi koji rade u institucijama, a niti jedan sportaš. Ispada da sportaši rade za administrativce, umjesto da bude obrnuto. Nekad se znao red i ljudi se nisu sramili reći da rade za sportaše. Dok se god ne vrate takvi odnosi, ni naš sport neće se vratiti tamo gdje je nekad bio.