Niko ne može poreći kvalitet ideje. Objediniti klubove s prostora koji je nekada imao daleko najjače nacionalno takmičenje u Evropi. Vrhunski igrači kao da su izlazili s trake. U periodu od 1984. do 1992., timovi iz tadašnje Jugoslavije osvojili su 6 titula evropskog prvaka. Nacionalna prvenstva nezavisnih država živjela su na igračkoj bazi iz tog perioda. Najbolji su otišli u inostranstvo, ali je odličnih klupskih igrača iz nekadašnje B-lige Jugoslavije bilo pregršt i oni su popunjavali novonastale timove te doprinosili da se kvalitet igara ipak održi.

U međuvremenu je presušila i ta baza, talentiranih je i dalje bilo, ali su se oni uglavnom kratko zadržavali zbog izdašnijih ponuda drugdje. Igrati domaća prvenstva za većinu je jakih timova na ovim prostorima postalo previše lako. Tražilo se dizanje kvaliteta, jače utakmice, pobuđivanje interesiranja gledalaca tu negdje su s idejom o regionalnom takmičenju uskočili Lisac, Lorbek i Bilić.

Niko im ne može oduzeti umješnost da u kratkom periodu nakon rata objedine klubove najprije iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kasnije da se prošire i na Srbiju, Crnu Goru pa konačno i Makedoniju. Koristeći svoje veze u Izraelu Roman Lisac je još u ranoj fazi ove lige kao gosta doveo Maccabi iz Tel Aviva, košarkašku gromadu.

Sve glasniji kritičari

Prolaza u Euroligu nije bilo, ali niko nije mogao poreći rast kvaliteta utakmica. Svakome je bilo primamljivo da opet gleda duele velikana s ovih prostora. Olimpija, Cibona, Zadar, Split, Bosna, Partizan, Zvezda, Budućnost su ponovo bili na jednom mjestu i igrali takmičarske utakmice. Svakako zanilmljivije za gledanje od napucavanja nekog tima koji je silom prilika u nacionalnom prvenstvu. Iz ABA lige se ne ide u Evropu, ali smo bili spremni zažmiriti na jedno oko. Negodovanje nacionalnih saveza, sudaranje s njihovim kalendarom takmičenja, ljutnje i prijetnje o istupanju onih koji izgube bilo je nemoguće izbjeći. Ali bez obzira na sve, liga je nudila nadu. Da li je to i danas slučaj?

Sve manje. Ono što je jasno jeste da ovo takmičenje i pored ruke spasa koju je pružio čelni čovjek Eurolige Jordi Bartomeu nikada nije imalo više oponenata. Jadranska liga postala je jedini put za najelitnije klupsko takmičenje s ovih prostora ostaviviši nacionalne saveze da tupo gledaju u jednu tačku jer se klubovi pod njihovim pokroviteljstvom sada bore za nastup u Jadranskoj ligi. Biti prvak BiH, Srbije ili Hrvatske danas ne znači apsolutno ništa. Igra se da bi se igralo. Nije značilo puno ni prije dogovora ABA lige i ULEB-a jer je kancelarija iz Barcelone već ranije davala trogodišnje licence za nastup u Euroligi najjačim klubovima bez obzira šta se dešavalo u nacionalnom prvenstvu.

Uz sve ovo, kritičari ABA lige postajali su sve glasniji. Plaćene pozivnice i zaštićeni statusi doveli su do toga da se iz ABA lige ne ispada. Takmičenjem tumaraju Solnok i Levski, koji su iskeširali svoj nastup i tako spasili postojanje ovog takmičenja, ali koji pokazuju vrlo promjenjiv voljni momenat u zavisnosti od ostalih, njima važnijih dešavanja. Posebno je Levski ove sezone zbog optužnice protiv vlasnika tima ostao na vjetrometini s ekipom na kojoj se popravlja koš razlika ili koja uopće ne doputuje na zakazani meč. Donekle je bolja situacija sa Solnokom, ali i oni postupaju po sličnom scenariju. U ABA ligi vrijedi pravilo da posljednje plasirani na kraju sezone naredne godine nema pravo nastupa, ali kako biti zadnji pored energije koju ulažu već pomenuti Solnok i Levski te zaštićeni status MZT Skoplja.

Jednu je godinu u ovoj ligi proveo i češki Nimburk, koji je prvi dio sezone još i zapinjao u važnim utakmicama da bi u nastavku dolazio u turističke obilaske. Računaju se već godinama i koeficijenti, ta ULEB-ova bizarna tvorevina, pa timovi iz država učesnica gube ili dobijaju predstavnike za narednu sezonu. Iako ponekad najavljivana ABA liga B nikada nije zaživjela. Razlozi su do neke granice objektivni, ali ostaje dojam da se više moglo uraditi na formiranju te lige koja bi vjerovatno bila spas za male klubove i donijela neku želju da se ulaže i traže sponzorstva.

Kada već pominjem sponzorstva, ABA liga čelnog sponzora nema već nekoliko godina, još otkada je nosila naziv NLB liga. Pozivnice za egzotične klubove koji s ligom bivše Jugoslavije imaju veze kao s Bangladešom predstavljaju pokušaj preživljavanja. Oni koji redovno prate dešavanja u Jadranskoj ligi sjećaju se prve sezone prohodnosti u Euroligu te velikog fijaska u završnici sezone kada je zbog nemara čelnih ljudi takmičenja ceh platila Igokea. Iako prva u regularnom dijelu sezone, Igokea je ostala bez nastupa u Euroligi jer je neko nakon dvije trećine sezone ustanovio da je prevod propozicija Eurolige nije dobar te da ustvari finalisti Final Foura idu u Euroligu, a ne prvi na tabeli iz sezone, kako je smatrano dobrih 20 kola.

Kasnije smo saznali da niko iz ABA lige nije ni tražio tumačenje propozicija ULEB-a tokom sezone. Valjda su ostali zatečeni dobrim igrama Igokee, koja, sve i da je ušla u finale, te godine ne bi igrala Euroligu. Našao bi se način. ULEB je naime alergičan na klubove iz malih sredina.

Pisali smo već o velikoj ofanzivi FIBA-e koju ljudi iz te organizacije najavljuju kao birokratsko iskrcavanje na Normandiju. As u rukavu FIBA-e jeste činjenica da su glavni sponzori ULEB-a turske firme: Turkish Airlines i BEKO, koji zaključno s krajem sezone više neće biti sponzori ULEB Eurolige, što predstavlja ozbiljan udar na budžet ovog takmičenja. Nagrade za nastup na F4 i osvajanje Eurolige toliko su jadne da ne mogu pokriti godišnji ugovor Fakunda Kampaca iz Reala.

Konstantno nazadovanje

Novoizabrani predsjednik FIBA Turgay Dermirel, najzaslužniji čovjek za uspon košarke u toj zemlji, već je najavio da će FIBA ponovo pokrenuti najjače klupsko takmičenje pod svojim patronatom. Navodno su obezbijedili značajan finansijski kolač, a novac u evropskoj košarci niko ne odbija. FIBA kao što znate kontrolira i sudije na evropskom nivou, pa je to i dodatno sredstvo za provođenje određenih “ideja”. Čelni čovjek FIBA-e izjavio je u intervjuu od prije nekoliko dana da “svojim potezima ULEB prijeti budućnosti košarke u Evropi”. Pojavila se informacija da ULEB već dvije i po godine FIBA-i nije platio godišnju sumu od 400 hiljada eura, koja je dogovorena 2004. godine.

Jadranska liga dobila je nekoliko packi od FIBA-e ove sezone. Slana su pisma za dodatno pojašnjenje finansiranja. FIBA-a plaši ABA ligu povlačenjem priznanja krovne kuće košarke. Bez ikakvog uvijanja treba reći da ABA liga organizaciono nazaduje već gotovo pet godina. Previše je tu sumnjivih kompromisa, previše loših tumačenja, previše siromašnih klubova, previše praznih dvorana. Kome utrapiti pozivnicu kada presuše postojeće? Odakle iscijediti novac kada ga imaju samo tri kluba u regionu. Kako biti ozbiljan kada već 15 sezona nemate recimo.. doping kontrolu.

Svima nam je jasno da u sportu uglavnom pobjeđuju bogati, tek ponekad se desi da autsajder potuče favorita, ali to i jesu oni najljepši momenti takmičenja koji se pamte. UEFA-inu Ligu prvaka uglavnom osvaja uobičajeno društvo milijardera, ali barem svi, pa i oni najmanji, dobiju šansu probati, dobiju šansu da se kvalificiraju. ULEB je i to oduzeo. Mali su timovi potpuno eliminirani iz priče. Šta god da urade, prolaza nema i takvo stanje nije održivo. Jednostavno nije.

Ako FIBA ne bude ponovo tigar od papira i ako uspije uzdrmati ULEB, ABA liga će bez ikakve sumnje postati kolateralna šteta. Bliska budućnost ponudit će odgovore na neka važna pitanja. Čak i ako sve ostane isto, način na koji nekada odlična ideja Jadranske lige funkcionira u ovom trenutku ne nudi razloge za bilo kakav optimizam. Štaviše…