Kod Tomića nije problem u odazivanju/dispoziciji reprezentaciji, već u nečemu, što je netko na forumu tako plastično opisao, mislim nakon SP 2014. Bile su prenesene riječi njegovog oca, koji je (navodno) na pitanje zašto se Ante ne trudi više u reprezetnaciji, odgovorio u stilu "što bi se trudio, pa da se ozlijedi, a to se ionako ne plaća". Istini za volju, to jest istina, svi su oni profesionalci i žive od klupskih ugovora i igara u klubu i zdravlje je sigurno na prvom mjestu. No, sa takvom "figom u džepu" bi malo koja reprezentacija prikazala vrhunsku košarku.

Niti u Barceloni on nije ogledni primjerak energije i borbenosti, pa je ipak njegova igra u klubu nešto drugo. Je li neobično da  nitko od različitih trenera koji su ga vodili (Joke, Repeša, Perasović) nije od njega uspio izvući igru u oba smjera. Kod Joketa, na EP 2011 je igrao napadački fino i razvnovrsno, ali je u obrani bio loš. Kod Repeše na EP 2013. je igrao obranu, odlično iskakao na udvajanja na perimetru, pogodio neke važne šuteve (Gruzija), ali opći dojam da je u napadu ostao dužan (u odnosu na izvedbe u klubu). Na SP 2014 osim simultanke protiv francuza napadački neuvjerljiv, a ni obrambeno to nije bilo kao godinu ranije. Kod Perasovića uglavnom ordinirao po perimetru, skupljao rane faulove, a protiv Češke je odigrao plaho, bez energije, za zaborav.

Jesmo li u zabludi ako očekujemo nešto više od njega? Je li o samo pitanje motivacije, energije?