po tisućiti put ovo pišem..
zašto naši igrači dok su u kasnim teenagerskim godinama budu među najboljima na svijetu i onda neobjašnjivo padnu?
forsiranje trenera s taktikom, finesama i obrambenim šemama u tim godinama je ludost. bitne su fizičke (motorika, eksplozivnost, brzina) sposobnosti i tehnika.
nemoguće je raditi na nekom značajnijem povećanju brzine, eksplozivnosti i motorike sa 20+ godina. ali je itekako moguće dobiti snagu, a o usvajanju taktičkih elemenata igre da i ne pišem. pa to ne može nitko na svijetu reći da zna sve i da je dosta naučio ni sa 30 godina. isti slučaj i sa tehnikom, ako netko ne vodi pravilno loptu sa 18 neće nikada ni naučiti.
pogledajte kakvi amerikanci izlaze sa sveučilišta. mršavci, kakvi i trebaju biti dečki od 19-20 godina. kroz tri, četiri godine su taman, ako su ekstra talenti i prije. dok mi izvodimo budalaštine i htjeli bi gotovog igrača s 18-19. jednostavno ne ide.
druga stvar, KATASTROFALNO igranje 1 na 1 i kontra naših igrača. daj oslobodite tu djecu u kontri, nek zakuca preko nekoga, nek mu narastu muda. kad vidim šarićev dvokorak nekada me sramota. to su koračići od 30 centimetara na prstima, kao da se boji nečega. naravno da s tim malim koracima nema ni visine u odrazu. hoću vidjeti ispružene noge, korake od metar i pol i početak polaganja negdje ispred linije bacanja.
moja teorija zašto se to događa su opet treneri i taj debilini hrvatski (i europski) sistem kažnjavanja pogreške. dvokorak naših i većine EU igrača govorom tijela ukazuje na strah, ne znam od čega, valjda blokada, promašaja ili pitaj boga čega. američki sistem u sportu, poslu, a i samom pristupu životu je drugačiji. nagrađuje se dobra stvar dok se ovdje kažnjava greška. glavna stvar koju ja vidim u govoru tijela i pristupu naših igrača je strah. Čak najmanje tog straha vidim kod zubca kojeg nije sramota ispasti smješan, ali imam osjećaj da dečko isprobava i radi i od njega očekujem stalno poboljšanje. razlog, nije mu puno straha ušlo u glavu u seniorima.