ma eto brate... neuspjeh je sto nismo se direktno plasirali na EP... sad ce biti teze kako god okrenes.
Meni je ekipa pravo dobra... selektor, nije al eto ne gubim bas svaku nadu

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine vratila se u nedjelju s priprema u Puli i već u četvrtak će odigrati prvu kontrolnu utakmicu protiv sveučilišne reprezentacije Srbije. S ova dva tjedna provedena u Puli izbornik reprezentacije je jako zadovoljan pa početak dodatnih kvalifikacija iščekuje u pozitivnijem raspoloženju nego je bio na početku priprema kada su ga pogodili silni odlasci i medijska prepucavanja s Damirom Mršićem.

“Momci su jako dobro radili i, što je najvažnije, izbjegli smo ozljede. Bilo je tu sitnih problema jer je Kenan Bajramović propustio nekoliko treninga zbog ozljede prepona, ali ništa strašno. U globalu sam zadovoljan i mislim da smo napravili veliki dio posla”, kaže Nenad Marković.

Izbornik je u Puli imao na raspolaganju 14 igrača. Prema Markovićevim riječima, u Sarajevu bi im se trebao priključiti i veteran Terry Castle koji je napokon odlučio da će pomoći reprezentaciji čiji je bio član prije nekoliko godina. U petak bi trebao stići i Esmir Rizvić, dok se J. R. Bremer, premda je dobio državljanstvo, neće priključivati zbog ozljede koju vuče još s kraja prvenstva. U momčadi je dosta mladih i novih igrača i Marković ističe njihov odličan rad na pripremama.

“Sve su to mladi igrači koje smo i prije pratili pa znamo njihovu kvalitetu. Nešović je došao iz ozbiljnog kluba Hemofarma pa je njegova kvaliteta neupitna. Zadovoljan sam Gordićevim radom na pripremama. Kikanović se odlično uklopio, Mašić također. Među tim mladim igračima dosta je onih koji će sigurno kandidirati za prvi sastav”, dodaje izbornik košarkaške reprezentacije BiH.

29.07.2007.
Sa Damirom Mršićem, iskreno
Ne želim da budem ničiji džoker, ali se i ne opraštam od reprezentacije


Nedolazak na reprezentativne pripreme Damira Mršića, kapitena i prošle sezone jednog od najboljih igrača turskog šampionskog tima Fenerbahcea, izazvao je buru nezadovoljstva među istinskim poklonicima košarke u Bosni i Hercegovini. Nastavak karijere i potpisivanje nove ugovorne obaveze, dolazak Bogdana Tanjevića na trenersku klupu u Feneru, sve su to pitanja koja su tražila odgovore, ali u posljednje vrijeme bilo je nemoguće da se sa jednim od najpopularnijih bh. sportista u Turskoj uspostavi bilo kakav dijalog.

Ipak, „Oslobođenje“, koje Damira Mršića prati od njegovog dolaska u Tursku davne 1997. godine, dobilo je mogućnost za ekskluzivni razgovor sa Mršićem još dok se nalazi na odmoru u mondenskom mjestu Goček u blizini Marmarisa, gdje je u društvu prijatelja na jahti “12” prvi put nakon dužeg vremena dao sebi oduška, akumulirajući snagu za nove napore koji ga očekuju od sredine avgusta.

Tri titule za rođendan

Razgovor je započet o nedavno završenoj sezoni, koju je kapiten Fenera odigrao u odličnom tempu, gdje je bio najbolji šuter tima i u pley offu, kada je Efes Pilsen bukvalno pometen u seriji sa 4:0, a on uz Mirsada Turkcana i Willa Solomona dao najveći doprinos osvajanju titule, koja se još slavi širom Turske?

„Bila je to kruna sezone i proslava 100. rođendana kluba kada smo u četvrtom susretu deklasirali Efes, a ja sam iz ruku predsjednika Košarkaške federacije Turgaya Demirela dobio pehar i moguć nost da ga s radošću podignem uvis. Titula prvaka se dugo čekala, 16 godina, i zato ona u mojoj karijeri ima posebno mjesto. U dvorani „Abdi Ipekci“ bilo je više od 12.500 gledalaca i ta atmosfera i euforija još mi odzvanjaju u ušima. Istanbul i Turska su slavili danima, jer su jubilej 100. rođendana sa titulom prvaka uveličali i nogometaši, ali i košarkašice Fenera, a ova naša je bila šlag na sve ono što je sportsko društvo očekivalo i dobilo. Osjećam se privilegovano jer sam jedini stranac kapiten tima Fenera koji je osvojio titulu prvaka“, s neskrivenim ponosom kaže Mršić.

- Kako se osjećate na parketu kada sa kapitenskom trakom na ruci predvodite takve asove kao što su Ibrahim Kutulay, Mirsad Turcan, Will Solomon, Ira Klark, Rasim Basak, Hakan Demirel, Semih Erdem ili Omer Onan?

„Privilegija i obaveza je predvoditi asove iz raznih država i nacionalnih selekcija. Obaveza mi je bila otežana i zbog toga što sam na parket uglavnom ulazio poslije odigranih prvih sedam, osam minuta susreta ili u periodima kada se morao lomiti rezultat, kada je zakazao neko od onih koji su počinjali u startnoj petorci. Imao sam u prosjeku odigranih 25 minuta u igri, uz ubačenih više od 12 koševa i 5 asistencija po susretu. Zadovoljan sam sezonom, jer biti najbolji šuter i kapiten tima u takvoj konkurenciji je nešto više od očekivanog. Razbio sam dileme našeg ex-trenera Aydina Orsa, tako da sam na kraju ja bio igrač koji je dobio najveću minutažu u igri. Svi moji saigrači zaslužuju pohvale za ono što su pružili u više od 70 susreta na internacionalnoj sceni, domaćem kupu i šampionatu Turske, koji je trajao skoro 10 mjeseci.“

Povjerenje na parketu

- Produžili ste ugovor sa Fenerom, jedan ste od najstarijih igrača u Turskoj, ljubimac ste navijač a širom Turske i Evrope, gdje vaš klub ima simpatizere. Zna se da ste miljenik i predsjednika Fenera Aziza Yildrima. Kako se osjećate i kako vidite nastavak karijere?

„Normalni slijed okolnosti je da se saradnja nastavi. Težinu posebno ima i to šta sam do sada dao u mojih 5 sezona u Feneru, odnos prema klubu, dresu sa brojem 12 i grbom koji je na njemu. Živim sportski, treniram bolje nego ikada, ne osjećam breme godina i moja sportska karijera ide dalje. Imam dogovor sa klubom da ostanem do svoje 40. godine. Tu mogućnost sam produžio i za narednu sezonu. Poslije ćemo vidjeti. Sa gospodinom Azizom Yildrimom sam u prijateljskim odnosima, sa puno uvažavanja, on to cijeni, a ja na parketu uzvraćam ukazano povjerenje. O navijačima Fenera nema previše trošenja riječi. Nisu razmaženi, traže pravi odnos prema dresu i grbu, znaju da nagrade sve dobro, ali i da oproste ako vas vole. Osjećam se izuzetno kada poslije ubačene trice krene euforija i skandiranje mog imena.“

- Fener je dobio novog trenera, košarkaškog maga Bogdana Bošu Tanjevića. Kako vidite saradnju sa njim i da li su nove titule na vidiku?

„Radujem se što je jedno veliko trenersko ime, kakvo je sigurno Tanjević, došlo na kormilo struke u Feneru. Sa Bošom, koji je van terena moj prijatelj, znam se od juniorskih dana, kada mi je skretao pažnju na dobre strane moje igre i na nedostatke koje moram korigovati. Znam da neću imati privilegija u igri, ali sam siguran da će moj doprinos Feneru biti još veći i kvalitetniji. U domaćem prvenstvu, u kome se Efes pojačao kao rijetko kada, a Turk Telekom, Besiktas, Galatasaray i Darusafaka to rade dovođenjem poznatih imena sa evropske košarkaške scene, neće nam biti lako. Ali šampionska titula bi za duže vrijeme trebalo da ostane na azijskoj strani grada. Boša Tanjević je prepoznatljivi brend u Turskoj i naš cilj je prodor na evropsku scenu i igranje final foura u Euroligi.“

Radost u porodici

- Nalazite se na aktivnom odmoru koji provodite na egejskoj i sredozemnoj turskoj obali. Kakve su veze sa rodnom Tuzlom i BiH?

„Prvo sam nakratko boravio u domovini. Desio se sretni trenutak u porodici, jer je moj brat Samir poslije kćerke Asje dobio i sina nasljednika. Otišao sam da podijelim radost sa njim i brojnim prijateljima koje imam u Tuzli i Sarajevu. Naravno, bilo je i tuge kada sam bio na grobovima mojih dragih roditelja, oca Nedžada i majke Kije. Poslije dugo vremena se zaista odmaram i pripremam za početak sezone, koji je trener Tanjević zakazao za 19. avgust. Baterije se pune, poželio sam se utakmica, navijač a i novih sportskih izazova.“

Neprihvatljiva ponuda

- U domovini je pravu buru izazvala Vaša odluka da se ne odazovete pozivu selektora da ponovo predvodite naš tim na putu za naredno Evropsko prvenstvo u Španiji.

“Nažalost, trener Marković je u razgovoru sa mnom prije početka priprema iznio neke svoje vizije koje ja kao čovjek i sportaš nisam mogao prihvatiti. To sam treneru i rekao i jako mi je bilo teško donijeti odluku da ne nastupam u ovom baražu, a zašto je trener promijenio svoje mišljenje i napravio neizvjesnost oko mog dolaska to pitajte njega. Igrati za svoju državu za mene je velika čast i ponos. Međutim, očigledno da nemaju svi iste razloge zašto nastupaju za reprezentaciju i zašto su oko reprezentacije. Nekom je to odskočna daska da pronađe novi angažman, nekom da mešetarenjem zaradi novac, a nekom lična afirmacija. Meni je uvijek uspjeh naše države Bosne i Hercegovine bio jedini cilj i u tom ostvarenju sam prihvatao odluke trenera da igram ponekad i ulogu u timu koju nikad ni u klubovima nisam igrao, podređujući se potrebama i uspjehu reprezentacije. Za reprezentaciju sam, nažalost, počeo igrati sa 30 godina kad sam već obezbijedio svoju egzistenciju, moji motivi igranja u reprezentaciji su čisto sportski: što bolji uspjeh moje najdraže mi države. Međutim, nismo svi isti i ja nisam mogao više to gledati ni podnijeti. Imate jednu granicu ljudskog dostojanstva koju čovjek ne treba preći i ja je nisam prešao. Nažalost reprezentacije, ali na obraz i dušu ljudi koji su u i oko reprezentacije.”

- Znači li to da je ovo Vaš oproštaj od državnog dresa?

„Ne želim se oprostiti od reprezentacije. Ako je potreban moj puni angažman, bit ću na raspolaganju. Ne želim se oprostiti od reprezentacije i želim doprinijeti državnom timu kako najbolje znam i umijem. Na kraju bih dao punu podršku Nihadu Imamoviću, čiji je osobni angažman prema nacionalnom timu nemjerljiv i on je jedan od rijetkih ljudi koji nije žalio ni vremena ni materijalnih sredstava da bi se propusti nadoknadili na način kada je pojedinac iznad neaktivnog rukovodstva.”

(Jusko BOJADŽIĆ - Oslobođenje)