Bojan Bogdanović je bez premca naš najbolji košarkaš nakon Toni Kukoča i naš najbolji bek nakon velikkog i neponovljivog Dražena Petrovića...Kad toliko prigovaraš kako nemaš beka i onda ti Bog da najboljeg strijelca OI-a, SP-a i EP-a, čovjeka koji nam je na trenutak ponovno vratio osmijeh na lice kada je 2013 vukao lokomotivu zvanu Hrvatska i uveo nas u tako dugo očekivano polufinale Eura da smo barem malo osjetili ponos.
Onda se vrhunac dogodio par godina poslije u Riju i ranije u Torinu kada je opet pokazao tko je tata-mata FIBA košarke i briljantno nas vodio do turnir te je nedostajalo jako jako malo da uđemo u borbe za medalje.
Imao je on svojih trenutaka kada je privatizirao reprezentaciju, na kraju onaj turnir 2017 ostaje u sjeni kada je bio jedan skandal sa veteranima i Šarićem. Međutim, uvijek tu za reprezentaciju i jedan od rijetkih primjera u našoj košarkaškoj sredini uz Šarića, Ukića...koji su uvijek reprezentativni dres stavljali u isti rang sa onim klupskim te davali sve od sebe. Na kraju njegova košarkaška karijera gdje je od Reala preko Perasovićevog vodstva u Ciboni otišao u Tursku, pozicionirao se kao najbolji ili ponajbolji europski igrač i onda kao bijelac-bek ostvario ono što su rijetki, a to da je postao jedan od najboljih europskih skorera na tim pozicijama u NBA-u i srušio neke rekorde čak i naših legendi, kao ona Draženova sa 44 poena sa svojih 48...
Bogi hvala ti za sve, uživaj u mirovini i nadam se ćeš svojim znanjem pomoći kreaciji nama tako deficitarne, a danas nezamjenjive pozicije u košarci.
Za kraj, jedna od lijepih uspomena koje se svi rado sjetimo.
